Ovaj put Židovi neće čekati da vide kamo stvari idu kao 1939. Otići će, ostavljajući Europu da se nosi s ekstremizmom kojem je dopušteno da se razmaše, piše Sacha Roytman Dratwa.

Strašne scene iz Amsterdama u četvrtak navečer, kada je protiv izraelskih nogometnih navijača izveden unaprijed smišljeni i koordinirani pogrom, ne bi trebale samo potresti Europu, već i poslužiti kao snažan podsjetnik na dugu neriješenu bitku ovog kontinenta s antisemitizmom.

Brutalni napad, koji je predvodila gomila islamističkih ekstremista koji su ciljali Židove na ulicama, izazvao jezive usporedbe s Kristalnom noću, "Noći razbijenog stakla", kada su nacisti pokrenuli nasilje protiv Židova diljem Njemačke i Austrije prije 86 godina.

Bio je to glasan odjek iz povijesti. Vidjeli smo kako se Židovi pretvaraju da su mrtvi, kako ih guraju u rijeke i kanale, kako ih pokušavaju otimati i kako ih love poput plijena diljem grada.

Ovi događaji trebali bi poslužiti kao oštro upozorenje da smo svjedoci današnjih ideoloških nasljednika nacista, islamista, koji djeluju sa sličnom mržnjom, nasiljem i nekažnjeno.

Točno 86 godina nakon Kristalne noći, kada su nacisti, zajedno s običnim Nijemcima, lovili Židove ulicama Europe, vidimo njihove ideološke nasljednike kako ponovno divljaju ulicama Amsterdama tražeći prolijevanje židovske krvi.

Samodopadnost u suočavanju s ekstremizmom se nastavlja.

Ovaj napad i klima eskalacije nasilja nad Židovima diljem Europe nagovještaj je veće, uznemirujuće stvarnosti: da Europa ponovno ne uspijeva zaštititi svoje židovske građane, a njezino samozadovoljstvo u suočavanju s ekstremističkim ideologijama dovodi židovske zajednice u opasnost .

Ono što ovo čini posebno proganjajućim je to što, na mnogo načina, gledamo kako se povijest ponavlja, osim što ovaj put Židovi više ne moraju čekati da ostatak svijeta nešto učini.

Usporedba s Kristalnom noću nije olaka. Te noći, s 9. na 10. studenog 1938., nacisti su orkestrirali ubojstvo stotina Židova, uništavanje židovskih domova, poslovnih prostora i sinagoga diljem Njemačke, označavajući početak kampanje terora bez presedana koja će kulminirati Holokaustom.

Ubrzavajuči naprijed zadnjih 86. godina, i iako nismo svjedoci oživljavanja državno odobrenog antisemitizma, svjedoci smo nemara koji je odobrila država.

Jasno je da je bilo upozorenja na ovakvu vrstu nasilja, ali nije bilo policije koja bi ga odmah spriječila.

Napadi u Amsterdamu podsjetnik su na to kako se mržnja lako može pretvoriti u oružje, čak i u liberalnim demokracijama.

Porast islamističkog ekstremizma u Europi, uz normalizaciju antiizraelskih osjećaja koji se prelijevaju u antisemitizam, stvorio je plodno tlo za takvo nasilje.

Ono što smo vidjeli u Amsterdamu nije bilo slučajno; bio je to dio veće, unaprijed smišljene kampanje zastrašivanja i mržnje usmjerene na Židove, one koju smo vidjeli kako eskalira tijekom prošle godine diljem Europe, od masakra 7. listopada prošle godine.

Međutim, ovaj put Židovi neće čekati da vide kamo stvari idu kao što su to činili 1939.

Oni će otići, ostavljajući Europu da se nosi s ekstremizmom koji je dopušten da se razmaše.

Koliko smo sigurni u Europi?

Za mnoge Židove prijetnja rastućeg antisemitizma nije samo političko pitanje; to je pitanje osobne sigurnosti. Povijesno gledano, Židovi su bili prisiljeni napustiti zemlje u kojima su se nekoć osjećali sigurnima, a sada su ponovno prisiljeni postaviti isto pitanje: Koliko smo sigurni u Europi?

Pitanje nije samo o sigurnosti židovskih zajednica; radi se o sposobnosti ili spremnosti Europe da se suoči s rastućim ekstremizmom unutar svojih granica.

Godinama su vlasti sporo prepoznavale opasan uspon političkog islama, a čak i kada su to učinile, napori da ga se obuzda često su bili polovični ili neučinkoviti. Od protuizraelskih prosvjeda koji su postali nasilni do incidenata vandalizma i fizičkih napada na sve pojedince i institucije koje smatraju neprijateljima, Europa je često oklijevala suzbiti govor mržnje i nasilni ekstremizam na načine koji bi učinkovito zaštitili i svoje židovske i opće populacije.

Da bi Europa izbjegla još jednu katastrofu, mora se suočiti sa stvarnošću da ponovno postaje utočište za ekstremističke ideologije koje žele uništiti život Židova, kao i središnje aspekte europskog života.

Ovo nije problem koji se može zanemariti ili umanjiti. Porast nasilnog antisemitizma nije samo židovsko pitanje; to je europsko pitanje i prijetnja je samim temeljima europske slobode, demokracije i građanskih prava.

Sada je vrijeme za akciju. Europa mora početi poduzimati konkretne korake kako bi osigurala sigurnost svojih židovskih građana rješavanjem izvora radikalizacije, slamanjem nasilnih skupina mržnje i prestankom toleriranja antisemitizma u bilo kojem obliku. Židovi se ne bi trebali bojati za svoje živote jednostavno zbog toga tko su, a Europa mora jasno dati do znanja da se mržnja neće tolerirati na njezinim ulicama.

Povijesne lekcije su jasne: mržnja, kad joj se dopusti da se razbukta, lako se može preliti u nasilje i teror. Europa mora djelovati prije nego što bude prekasno, a Židovi moraju znati da njihova sigurnost više neće biti predmet političke pogodnosti ili poricanja.

Ako Europa ne uspije odlučno djelovati, bit će ostavljena da se suoči s posljedicama svog nedjelovanja, baš kao što je to učinila nakon užasa Holokausta.

Sacha Roytman Dratwa izvršni je direktor Pokreta za borbu protiv antisemitizma (CAM).

članak objavljen na web portalu euronews.com (8.11.2024.) / ( sl.prijevod)