Ovdje  smo na Mirogoju da odamo počast svim žrtvama nacističko-fašističko-ustaškog  terora
Drugog svjetskog rata, da se sjetimo šest milijuna Židova koji su izbrisani s lica zemlje zato jer su bili Židovi, koje su njihovi krvnici obilježili  ljudima drugog reda za koje nema mjesta u arijevskoj Europi kakvu je želio Hitler. Zbog tog su se diljem okupirane Europe Židovi odvodili u koncentracijske logore, u kojima su na najbrutalniji način ponižavani, mučeni i ubijani, bez razlike radilo se o starcima, ženama ili djeci. U logorima diljem Europe stradalo je milijun i po židovske djece. Ljudsko dostojanstvo, osobnost, ponos, obezvrjeđivali su se na najbrutalniji i najperfidniji način. Ti ljudi bili su za zločince samo brojevi.

Ove godine obilježavamo osamdesetu godišnjicu ustanka u Varšavskom getu, gdje su se
goloruki Židovi suprotstavili tada najjačoj svjetskoj vojsci Trećeg Reicha. Osnutak
geta u Poljskoj, među njima i onoga u Varšavi, bila je priprema Holokausta.
Najveća židovska zajednica u svijetu, koja je brojala 3,330.000 ljudi gotovo je nestala. U Poljskoj je ubijeno tri milijuna Židova. Tokom 1942. na Himmlerovu zapovijed likvidirana je većina poljskih geta. U varšavskom getu bilo je 445.000 ljudi iz Varšave i okoline. Do
sredine 1942. umrlo je 75.000 ljudi od gladi, hladnoće i epidemija. U siječnju 1943. počele su deportacije iz geta i tada je počeo oružani ustanak za obranu geta. Ustanak i borba trajali su mjesec dana. Stradalo je 50.000 ljudi. U svibnju 1943. nacistička ratna mašinerija potpuno je razorila varšavski geto. Osamdeset je godina prošlo od te herojske borbe – koja se kako kažu Židovi – može usporediti s veličinom epopeje Masade. Njoj je posvećen ovogodišnji Jom Hašoa.

Ovdje smo, da podsjetimo do čega mogu dovesti izopačeni ljudski umovi i populističke manipulacije. Ovdje smo, i da upozorimo da je osamdeset godina nakon poraza nacizma, fašizma i ustaštva u europskim zemljama antisemitizam u izrazitom porastu, da se napadaju
Židovi i židovska imovina, uništavaju škole, sinagoge i groblja. Židovi  su se ponovno počeli u tisućama iseljavati, posebno iz zemalja zapadne Europe, Engleske, Francuske i drugih. 

Antisemitizam stanuje i u Hrvatskoj, postoji kao što je uvijek postojao. Samo je pitanje u
kojem će se obliku javiti i kako će se manifestirati. Krizne situacije su uvijek bile dobra hrana za antisemitizam. Za sada smo u drugom planu. Ima nas sve manje i manje, ali antisemitizam će postojati i kad Židova ovdje neće biti, a to će biti uskoro.

Polako se brišu tragovi da smo ikada ovdje bili i živjeli. Spomenut ću, da nas je u
ovom lijepom gradu Zagrebu bilo više od 12 000,  a to znači oko 7% stanovništva. Ovom gradu dali smo pečat srednjoeuropske metropole, kao što smo svoj doprinos dali i u mnogim drugim
hrvatskim gradovima. U nekima je židovskog stanovništva bilo i više od 10%. 

Dolaskom ustaškog režima na vlast 10. travnja 1941. godine, već peti dan nakon preuzimanja
vlasti počeli  su djelovati logori. Prva deportacija Židova organizirana je već 13. travnja 1941. –  prijevozom željeznicom Karlovac - logor „Danica“ u Koprivnici. Temeljem rasnih zakona umoreno je više od  80% Židova – odnosno 35 000  na teritoriju NDH. Oni koji su se spasili,
spasili su se bijegom preko granice na talijanski teritorij današnje Hrvatske, u fašističku Italiju, odlaskom u Narodno-oslobodilačku borbu, a neke su spasili Hrvati, koji su ugrozili svoj vlastiti život zato što su spašavali Židove. Svakog od njih, imenom i prezimenom, Država Izrael odlikovala je „Medaljom pravednika među narodima“ za ono što su učinili. U Hrvatskoj oko 130 osoba! Ali mnogi su ostali anonimni. Hvala i poklon njima! Onaj koji je spasio jedan život spasio je cijeli svijet.

NDH je  uspostavila više od 50 logora. O tome se ne govori, o tome se ne želi govoriti, to se čak i negira. To čine i oni koji su u obrazovnom sistemu pod ingerencijom države, Ministarstva znanosti i obrazovanja – i to bez sankcija. Čak se od matičnih fakulteta izabiru na najviše, pa i dekanske funkcije. Rezultat je to politike koja se vodi u izboru kadrova.  

Mi ne odustajemo od naših zahtjeva kažnjavanja negacije Holokausta, revizije
povijesti, negiranja zločina, postojanja logora smrti, znakovlja NDH. Znamo da je u postupku revizija prekršajnog zakona s visokim kaznama. 

Svjesni smo, da je u početku predsjedanja Republike Hrvatske MEĐUNARODNOM ORGANIZACIJOM SJEĆANJA  NA HOLOKAUST (IHRA-e) učinjeno nekoliko značajnih koraka – od potpisivanja nekoliko deklaracija i definicija antisemitizma. Znamo i to, da ih je kao prvi potpisao Hrvatski nogometni savez. Želim vjerovati da će se u skladu s time ponašati i publika na stadionima i da će se kada počnu rasistički, antisemitski i slični ispadi, djelovati na osnovu
potpisanih i propisanih pravila. A što je reakcija na to zna se –  prekid utakmice! To se tiče i prekršajnih ispada na koje će se odnositi novi zakon, koji nas ne zadovoljava i nije ono
što smo tražili. Na žalost, imamo osjećaj da naši supatnici, čiji su predci prema istim rasnim zakonima stradali u vrijeme NDH, nisu učinili ono što su morali i što su mogli. Za to su imali mogućnosti kao zastupnici u Saboru RH ili članovi Vlade RH, a to se tiče i zastupnika naše nacionalne manjine. 

Napomenuo sam, da se ovdje, u ovom gradu i  državi, polako ali sigurno brišu tragovi našeg postojanja na više načina. Okrenite se oko sebe, nalazite se na Mirogoju, središnjem zagrebačkom groblju, otvorenom 1876. kao jednom od ranijih gradskih multikonfesionalnih groblja u srednjoj Europi. Bilo je podijeljeno na 4 odjela: katolički, pravoslavni, protestantski
i židovski, mnogo kasnije i muslimanski. Među njima nije smjelo biti ograda. Pripadnici svih religija imali su jednaka prava i dužnosti. I u nešto kasnije izgrađenim ARKADAMA postojali su odjeli za katolike, pravoslavce i Židove, što je bilo simbolima obilježeno na krovnim kupolama. Multikonfesionalni karakter imala je i MRTVAČNICA, završena 1885., s posebnom odarnicom za  Židove, koja je već dvadesetak godina izvan funkcije. Cijeli kompleks groblja Mirogoj bio je izraz liberalizma i kulture tolerancije, koji su tada zavladali u Europi i Habsburškoj monarhiji. 

U vrijeme Drugog svjetskog rata i vladavine NDH židovsko groblje Mirogoja nije
devastirano kao dio multikonfesionalnog i centralnog gradskog groblja, dok su u
zemljama  Europe okupirane nacistima uništavana židovska groblja, koja su bila zasebna.  

U doba socijalističke Jugoslavije, 1957. godine donesen je zakon o grobljima,
prema kojem nakon 10 godina neplaćanja grobnog mjesta, grob može preuzeti netko
drugi. Taj je zakon potvrđen i u Republici Hrvatskoj 1998. godine. Tim zakonom
posebno je bila pogođena židovska populacija, koja je najvećim dijelom nestala
u vrijeme ustaškog terora, pa nije bilo potomaka koji bi se brinuli za grobove
i plaćali pristojbe.

 Židovski dio Mirogoja je devastiran, ekshumirano je više od 3500 posmrtnih ostataka
pokojnika, bez obzira na to što je ekshumacija u židovstvu zabranjena. Židovsko
groblje koje nestaje, sadržavalo je podatke o ličnostima, obiteljima, tradiciji.
Bilo je svojevrsni povijesni „arhiv“, koji je svjedočio o važnosti osoba koje su zadužile ovaj grad i našu zajednicu. Židovsko groblje sadržavalo je i još uvijek sadrži umjetnički oblikovane grobove, skulpture i reljefe uglednih umjetnika.  

Danas je židovsko groblje Mirogoja gotovo izgubilo svoj identitet. Sve manje je
Židova, grobovi se preuređuju, mijenjaju svoja obilježja. Vrijedni nadgrobni
spomenici nestaju, a njihovom nestankom briše se povijest i ovoga grada. Tako nešto
ne događa niti u jednom gradu u Hrvatskoj, u niti jednoj civiliziranoj zemlji
Europe. Svjedočimo kulturocidu. Godinama upozoravamo, tražimo zaštitu… Mirogoj
je, kao dokument povijesti ovoga grada, spomenik kulture. Devastacija se širi polako na čitav Mirogoj. 

Ne želim ponavljati. Čeka se da nestanemo. Drugi put mirno promatrate, kako
nestajemo, kako nas se briše.  Na kraju zahvaljujem se svima Vama koji ste došli da zajedno s nama obilježite Jom Hašoa, Dan sjećanja na žrtve Holokausta.

Poklonimo se žrtvama Holokausta! 

Ne zaboravimo ih, ne zaboravimo njihovu patnju i sudbinu. 

ZIHRONO LIVRAHA!