Židovsko nasljeđe Zagreba, srpanj 2023.

Vjerojatno je većina stanovnika Zagreba na nekoj razini svjesna, kako Zagreba kojeg danas
poznajemo, i dalje identitetom usidrenog u povijesnu cjelinu Donjeg grada, ne
bi bilo bez djelovanja njegove Židovske zajednice. Ono što je većini i dalje
manje poznato, broj je građevina koje su projektirali arhitekti i izveli
graditelji židovskog porijekla te onih koje su financirali trgovci i industrijalci Židovi stvarajući time grad koji je barem u jednom svom povijesnom razdoblju nalikovao onima europskima. Ono što svi suviše rijetko osvijestimo, nepostojanje je dostojnog obilježavanja tog neosporno važnog dijela povijesti. Od istinskog apologetskog odnosa prema njihovom stradanju u
razdoblju od 1941. do 1945. godine miljama smo daleko. Jedan prilično neuspjeli spomenik uz Glavni kolodvor više govori o nesposobnosti tretiranja javnih prostora grada nego o samoj tragediji koju komemorira.

Nije pretjerano reći da gotovo i nema ulice u zagrebačkom Donjem gradu u kojoj ne postoji barem jedna zgrada podignuta zahvaljujući djelovanju Židovske općine. 

Onaj najvažniji spomenik više ne postoji – radi se svakako o srušenoj Sinagogi u Praškoj ulici,
na mjestu koje je danas parkiralište. Situacija po pitanju ostalih građevina razlikuje se od slučaja do slučaja. Radi se većinom o stambeno-poslovnim zgradama, s lokalima u prizemlju i najamnim stanovima na katovima, ili pak sjedištima banaka i štedionica, upravama tvornica i radionicama poput tiskara (ipak je prvi zagrebački tiskar bio Židov Leopold Hartman), zatim bolničkim i zdravstvenim te obrazovnim ustanovama. Sve one svjedoče o razdoblju
gospodarskog i društvenog uzleta, čiji su neodvojiv dio ne samo arhitekti, već i znanstvenici, industrijalci i trgovci Židovi – navest ću još kožare braću Heumer te industrijalce i filmofile braću Müller, zahvaljujući kojima je Zagreb dobio kino Europu i ciglanu na Črnomercu. Uvođenjem tih društvenih, kulturnih i trgovačkih sadržaja, omogućena je preobrazba Zagreba u grad u punom smislu.
Zamalo da je uspjela. 

Razlog koncentracijske židovskih zajednica mahom u većim gradovima Hrvatske, zakon je kojim se sve do 1873. godine zabranjivalo Židovima posjedovanje zemlje. Unutar Habsburške
monarhije, dopušteno im je bilo baviti se isključivo trgovinom i novčarskim poslovima, a otvorenost tog tržišta omogućit će im osnivanje stabilnih i uspješnih poslova te akumulaciju kapitala, kojim će po zadobivanju svih građanskih prava moći djelovati po pitanju kupnje i izgradnje nekretnina. Sva građanska prava ne uključuju i ona vjerska, pa se tako još 1905. godine donosi odredba o zabrani prelaska na judaizam. Unatoč tome, sve više Židova iz
susjednih zemalja doseljava na područje Hrvatske. U 19. stoljeću, najbrojnija židovska zajednica je ona u Osijeku. Kako se težište industrijske ekspanzije premješta u Zagreb, raste i broj doseljenika, te zagrebačka židovska zajednica postaje brojem članova vodeća na cijelom prostoru bivše Jugoslavije.  I svojim angažmanom tada uvelike mijenja sliku grada.

Danas ta slika izgleda poprilično drugačije: ako preskočimo temu postpotresne obnove i njezina predugog odgađanja, pitanje identiteta gradskog središta postoji puno duže od
sada vidljivog pitanja, onog o njegovoj doslovnoj stabilnosti. Oduzimanjem imovine za vrijeme NDH, pa potom konfiskacije za vrijeme FNRJ, odnosno SFRJ i onda u nekim slučajevima uspješno provedenim povratom potomcima izvornih vlasnika, izmijenila se ne samo vlasnička struktura, već i namjena, pa u konačnici i izgled zgrada i njihovih stanova. Propadanjem obiteljskih trgovačkih poduzeća i zakupom lokala od strane globalno raširenih trgovačkih
lanaca, kao i ugostitelja među kojima se zapravo nije istaknuo niti jedan koji bi bio prepoznatljiv kao zagrebački brend, Donji grad djeluje kao kaotičan i ničime ujednačen slab pokušaj velegrada. Sve to, tko će znati zaista kako, i dalje nije spriječilo da Zagreb bude generalno najposjećeniji grad u Hrvatskoj. 

Da je turistička ponuda Zagreba dosadna, jasna je stvar. Isto je i s onom hotelijerskom.
Donedavno je najbolje što smo mogli ponuditi bilo smješteno u kičastoj secesijskoj Esplanadi. A onda su se pojavili novinski natpisi o dvama „novim, luksuznim, suvremenim“ hotelima u samom centru grada. Jedan je smješten točno nasuprot onog parkirališta nad srušenom Sinagogom u Praškoj ulici – radi se hotelu „Met“ arhitekata Ivanišin & Kabashi. Nedaleko njega, na križanju Petrinjske i Amruševe ulice, u završnoj je fazi „art'otel“ čiju arhitekturu potpisuje
ured Atellior. Iz nekog razloga, niti u jednom od članaka koji ih najavljuju nisu spomenuti arhitekti.

Pulska grupacija Arena Hotels otkupila je zgradu sa zemljištem i ugovorila kredit od 12,6
milijuna eura za obnovu „povijesne građevine“, kako stoji u svim člancima o velikoj investiciji koja je trebala napokon stvoriti zagrebački urbani hotel visokog standarda. „Povijesnu građevinu“ na službenoj stranici Arena Hotels opisuju tek kao „historical residential building“. Navode kako je lokacija u srcu grada, tek dvije minute od glavnog trga, idealna početna točka za istraživanje „kulturnih i turističkih atrakcija Zagreba“. Do turističkih će se atrakcija gosti morati daleko više nahodati, ali za one kulturne ne bi trebali uopće maknuti se iz sobe. Zgrada u kojoj će boraviti budući gosti kojima nije žao dublji džep isprazniti u Zagrebu, nekada je pripadala Židovskoj općini kao zgrada Nadrabinata. Prema namjeni, zgrada je bila uvedena kao
stambeno-poslovna, mada je izgrađena prvenstveno u svrhu udomljavanja javnih i
društvenih sadržaja u korist zajednice. Radi se tu o vrhunskoj arhitekturi ureda Freudenreich & Deutsch. 

Godine 1927., Židovska općina sa sjedištem u susjednoj Palmotićevoj (na adresi na kojoj se i
dandanas nalazi) odlučuje se na izgradnju 'palače' koja bi udomila prostore za kulturne i društvene događaje te unutar koje bi Općina mogla obavljati i svoje karitativne aktivnosti. 

Upravo su socijalne i karitativne službe jedan od važnih oblika djelovanja židovske
zajednice u Hrvatskoj, pogotovo u Zagrebu, gdje kao građanski sloj društva osnivaju dobrotvorna i kulturna društva u svrhu pomoći ugroženim građanima. O njihovom dobrotvornom angažmanu pisao je povjesničar Ivo Goldstein, koji u svojoj knjizi „Židovi u Zagrebu 1918. – 1941.“ piše i o aktivnostima unutar ove zgrade, po izgradnji u vlasništvu društva „Hevra Kadiša“.

Osnovano još sredinom 19. stoljeća kao pogrebno društvo, odnosno u svrhu brige o bolesnim
članovima izraelitske zajednice i zbrinjavanja preminulih, da bi početkom 20. stoljeća preraslo u filantropsku organizaciju šireg obujma djelovanja. 

Nakon natječaja raspisanog 1927. godine, projekt je povjeren arhitektima Aleksandru
Freudenreichu, koji se često navodi i kao glavni projektant zgrade, te Pavlu Deutschu, sinu poznatog arhitekta Julija Deutscha. Ured su ova dvojica arhitekata osnovala tek četiri godine ranije, uz dobro zaleđe arhitektonskog ureda Pavlova oca, Julija Deutscha i njegova arhitektonskog partnera Lea Hönigsberga – jednog od značajnijih ureda razdoblja zagrebačkog historicizma. U međuvremenu je Aleksandar Freudenreich izabran i za gradskog zastupnika, no arhitektonsko djelovanje zbog toga ne pati. Dapače, grade velik broj privatnih vila u Bosanskoj ulici (sjeverno od današnjeg trga Franje Tuđmana), a 1925. godine upravo Freudenreich izrađuje nacrte za čuvenu Mogilu u Maksimiru, u suradnji s kiparom Ivom Kerdićem, spomenik financiran od strane Hrvatskog sokolskog saveza. Aleksandar
Freudenreich je naime, bio priklonjen hrvatskoj, katoličkoj struji, od djetinjstva član Hrvatskog sokola, bez zazora prema nacionalističkim tendencijama. To će mu spasiti i život i karijeru. Pavao Deutsch, poput svog oca vezan za židovsku zajednicu, imao je daleko manje sreće od svog kolege, ipak daleko više od mnogih zagrebačkih Židova.

Zgrada, planirana na parceli na uglu Petrinjske i Amruševe ulice, gradi se u vrijeme kada je sama Petrinjska, jedna od važnijih gradskih ulica – kako prometno, tako i svojom
arhitekturom – već je urbanistički usidrena, s pravcem blago otklonjenim prema Trgu
Bana Jelačića. Do kraja 19. stoljeća, u Petrinjskoj se i dalje grade zgrade niže katnosti, profil ulice je nešto uži od onog kojeg danas poznajemo.
Graditeljski zamah i urbanizacija što slijede nakon potresa 1880. godine uvlače
Petrinjsku u uži centar grada, čime nova izgradnja doseže do dva ili tri kata, pomiče se građevna linija i ulica tako proširuje, a pročelja su obučena u prepoznatljiv zagrebački historicizam. Najviše projekata izvode upravo Hönigsberg & Deutsch. Najpoznatija je vjerojatno njihova zgrada Kotarskog, danas Trgovačkog suda u Petrinjskoj 8. Početkom 20. stoljeća, među historicizam s prevladavajućim neoklasicističkim izrazom ugrađuje se secesija – negdje potpuno neinventivno, banalnim preslikavanjem uzora, negdje pak vrlo uspješno, kao što je slučaj dvokatne kuće Mihelić na uglu s ulicom Pavla Hatza, čije autorstvo i dalje nije utvrđeno. Apostrofiram ovu zgradu, ne samo zbog njezina iskoraka od dobrog dijela izgradnje tog razdoblja, već jer se radi o jednoj od onih zagrebačkih donjogradskih kuća, gdje su njihovi autori nježno i obzirno zaoblili uglove tih uskih ulica. 

Zaista je možda i najveća kvaliteta zagrebačke arhitekture načelno, taj zaobljeni ugao, taj
trenutak svijesti o javnom prostoru, a ujedno i izvanredan (a tako jednostavan)
estetski potez. Prepoznatljive su svima tako kuća Kallina na uglu Masarykove i
Gundulićeve izgrađena za vlasnika tvornice keramike, autora Vjekoslava Bastla,
pa da se vratimo njegove učitelje Hönigsberga i Deutscha: kuća Mathilde Deutsch na prijelazu Frankopanske u Ilicu. Nešto sjevernije na Ilici, smještena je secesijska kuća, izrazito
naglašeno nostalgična prema klasicizmu, vila i ljekarna Greyer Stjepana
Podhorskog na uglu Ilice s Kačićevom. Navest ću još samo zgradu Hrvatske
poštanske banke (originalno Srpske banke) Aladara Baranyaija iz 1914. godine na
uglu Petrinjske ulice prema Jurišićevoj – tek jedan blok dalje od parcele na kojoj Freudenreich i Deutsch kojih deset godina kasnije projektiraju zgradu za Židovsku općinu, vodeći se istim principom rješavanja ugla, ali potpuno drugačijim pristupom arhitektonskom oblikovanju. Taj obli ugao zagrebačkih gradskih palača, kojemu se tako prirodno smanjilo mjerilo kada se pojavio na krivuljama balkona modernističkih vila u sjevernom dijelu grada, iz nekog je
razloga potpuno iščezao iz suvremene arhitektonske prakse. Šteta jednog potencijalno prepoznatljivog elementa.

Aleksandar Freudenreich i Pavao Deutsch zato predlažu nekoliko varijanti pročelja
uglovnice koja krivuljom provodi pješake iz Amruševe u Petrinjsku ulicu.
Dvadesetih godina prošlog stoljeća moderna već uvjerljivo potiskuje secesijsku
zaigranost i reminiscencije na povijesno nasljeđe visokog historicizma; Beč
ogoljava svoja pročelja, funkcionalizam prodire i u samu dekoraciju, konstruktivni
sustav stanjuje se na stupove i grede, a Petrinjska ulica, i Zagreb, stoje u
svom visokom historicizmu. Toga su svjesni arhitekti koji tijekom izrade
projekta razmatraju vizualni identitet gradske palače, oblikuju ga tako da poštuje
i nasljeđe prostora u koji se ugrađuje i slijedi suvremena načela. Zgrada
Nadrabinata projektirana je kao uglovnica s dvama asimetričnim krilima, koja su
na katovima riješena kao dvotrakti (tlocrtno je hodnik u sredini te se iz njega
ulazi u prostorije orijentirane prema ulici ili prema dvorištu), dok su u
prizemlju smješteni javni i ugostiteljski sadržaji.

Jedna od priloženih varijanti prikazuje pročelje raščlanjeno plitkim pilastrima na
katovima, s blago istaknutom bazom prizemlja, gdje su dekorativnim
profilacijama naglašeni prozori samog ugla, kao i krovni vijenac, duž kojega su
ispleteni motivi lišća – posveta secesiji na izmaku. Izvedena je druga
varijanta. Tako je pročelje u Loosovskoj maniri potpuno očišćeno, između
zadržanih pilastara bjelina je žbuke, a jedinu dekoraciju čini vrlo plastično
izvučen krovni vijenac. Taj izgled pročelja, sukladno konzervatorskim
smjernicama, možemo vidjeti i danas na uglu Petrinjske i Amruševe, kako se
projekt luksuznog hotela bliži svom kraju.

Gradnja zgrade na uglu Petrinjske i Amruševe stajala je tadašnjih 7,500.000 dinara, dok je u
prvoj godini od puštanja u upotrebu od najamnina skupljeno tek 942.600 dinara
(Goldstein, Židovi u Zagrebu 1918. – 1941.). Ubrzo je nagomilala dugove i u
prvim godinama djelovanja, najam nije isplatio troškove izgradnje. Tek je
krajem 1930ih, čak deset godina po otvaranju, uspjela djelovati u dobitku. Ne
zadugo – približavala se 1941.

Premda nije zaštićena kao zasebno kulturno dobro, zgrada Nadrabinata nalazi se unutar
zaštićene kulturno-povijesne cjeline grada u zoni zaštite „A“ koja obuhvaća uže
gradsko središte, odnosno područje izuzetno očuvane i osobito vrijedne
strukture. Zbog toga i ne bi bile moguće intervencije i odstupanja od izvornog
oblikovanja. 

Prema izdanom Uvjerenju iz Gradskog ureda za katastar i geodetske poslove, iz poslovno-stambene prenamijenjena je u poslovnu namjenu – hotel kategorizacije 4****. Osim izgleda
uličnog pročelja i materijala završne obrade te prozora, prema konzervatorskim
smjernicama zadržani su i kasetirani stropovi stubišnih prostora, oblikovanje
ograde i vitraji na stubištima. 

Projektom rekonstrukcije uklonjene su mezaninske etaže, na mjesto stubišnih svjetlarnika
postavljena su dizala, uklonjene su unutarnje pregradne konstrukcije, da bi se
izvele nove i dobiveni prostori bili dimenzijama prilagođeni suvremenim
hotelijerskim standardima. Podrum zgrade prenamijenjen je u spa i wellness.

Sami gabariti prošireni su nadogradnjom na posljednjoj etaži, gdje je smješten bazen s
popratnim sadržajima i barom, prema želji investitora. Oni se nužno smještaju uz
dvorišno pročelje i također sukladno preporuci, ekstenzivno ozelenjeni na
ravnom dijelu krovišta. 

Zanimljiva je sudbina arhitektonskog dvojca koji je izradio ovaj projekt – nakon realizacije,
tijekom 1930ih ostvaruju niz uspješnih projekata diljem zemlje. U samoj
Petrinjskoj, izgradili su još i posve modernistički hotel „Astoria“, koji
djeluje do danas (ambijenta prilično vjernog izvornom). Aleksandar
Freudenreich, od početka svog profesionalnog djelovanja sklon i onom
političkom, uvest će i novi tip kulturne institucije projektiranjem i
realizacijama niza Hrvatskih domova. Tako se u Karlovcu, Đakovu, Garešnici,
Ivanić-gradu, Daruvaru i Novoj Gradiški izvode zgrade u kojima su uredi,
predavaonice, izložbene aule i najvažnije, dvorane s pozornicama za scenske
umjetnosti, ali i političke skupove. Godine 1940. Pavao Deutsch mobiliziran je
u vojsku. Prezime mijenja u Duić, prelazi na katoličanstvo. Aleksandar
Freudenreich postaje intendantom Hrvatskog narodnog kazališta. Ured prestaje s
djelovanjem. 

Godinu dana kasnije, Pavao je prisiljen vratiti prezime u Deutsch. Freudenreich je imenovan
jednim od državnih arhitekata za vrijeme NDH – sam Alojzje Stepinac angažira ga
za uređenje svetišta u Mariji Bistrici. Hrvatski domovi postaju Prosvjetna
ognjišta, a Freudenreich ih neumorno projektira svuda gdje treba doseći kultura
novog poretka. Kako je Pavao Deutsch s obitelji – ženom i dvije kćeri – preživio
taj poredak, nije nikad razjašnjeno. Preminuo je nedugo nakon, 1948. godine.
Aleksandar Freudenreich iz nekog je razloga ostao mio i novoj državi. Njegovi
Hrvatski domovi sada su općepoznati Domovi kulture, a izgradio ih je diljem
Hrvatske u sastavu nove države. Aktivan do svoje smrti 1974. godine, izradio je
osim toga niz značajnih društvenih projekata, pa i nekoliko spomenika
antifašističkoj borbi.

Bio je između ostalog poznat i po svom 'Gesamtkunstwerk' pristupu, po čemu se izdvaja zgrada Matice hrvatskih obrtnika u Ilici, izgrađena 1937. godine. Da je sveobuhvatni
pristup arhitekturi odavno stvar prošlosti, svima je jasno. Tako je i u slučaju
ove obnove, interijerski projekt odvojen od onog arhitektonskog, a njega je
izradio ured Digital Space – iz Izraela.

Bilo je podijeljenih mišljenja o tome je li takav hotelski koncept primjeren
zagrebačkoj tradiciji. Kada se napokon otvori (iako je bilo najavljeno za
prosinac 2022. godine, otvorenje hotela je odgođeno), „art'otel“ dovodit će
goste u jednu od rijetkih uspješno obnovljenih donjogradskih palača, a oni će
iz bazena na njenom krovu gledati u željeznu čipku oko tornjeva Katedrale,
možda čuti i zvukove s okolnih gradilišta koja neće tako skoro skinuti svoje
cerade. Imat će na dlanu Zagreb u njegovoj srži.

A Židovi koji su ga gradili? Gdje će saznati za njih? 

Ena Katarina Haler

Članak preuzet iz EXPRESSA, 11.kolovoza 2023.