Snješka Knežević

KRISTALNA NOĆ – NAJAVA HOLOKAUSTA

U noći od 9. na 10. studenog 1938. gorjele su u čitavoj Njemačkoj sinagoge, pripadnici SA i SS-a razbijali izloge židovskih trgovina, demolirali židovske stanove i zlostavljali njihove vlasnike ili stanare. Prema „oficijelnoj“ bilanci terora ubijena je 91 osoba, razoreno je 267 hramova, općinskih zgrada i groblja, opustošeno 7.500 trgovina. No istina je da je u izgredima skončalo oko 1.300 osoba, teško oštećeno ili potpuno razoreno 1.400 sinagoga ili bogomolja, dok je 10. studenog u koncentracijske logore odvedeno više od 30.000 muškaraca, od kojih su mnogi smjesta umoreni ili umrli od posljedica zatvora. Upute za pogrom došle su iz Münchena, gdje se vodstvo nacionalsocijalističke partije okupilo na komemorijalnom skupu o 15-oj obljetnici puča Hitler-Ludendorff (8. i 9. 1923.).

Povod za teror bio je atentat na namještenika njemačke ambasade u Parizu Ernsta vom Ratha koji je poslije dva dana podlegao ozljedama. Atentat je počinio sedamnaestogodišnji Herschel Feibel Grynszpan (Hannover 1921. - ? 1942.) s time da upozori na progon 18.000 poljskih Židova iz Njemačke u Poljsku, među njima svojih roditelja.

Nacistički režim proglasio je pogrom spontanim činom „narodnog gnjeva“, „opravdanim i razumljivim protestom njemačkog naroda“, dok je to uistinu bila organizirana represivna mjera protiv Židova u čitavom Njemačkom rajhu, koju su koordinirano i planski provele paravojne jedinice „Zaštitnog odjela“ – SA i „Jurišnog odreda“ – SS.

Kristalna noć obilježava prijelaz od diskriminacije njemačkih Židova, započete 1933., do sistematskih progona koji će za nepune tri godine završiti genocidom nad evropskim Židovima unutar granica područja nacističke vojne moći.

Pogrom je zapravo trebao pospješiti „arizaciju“, zakonski utvrđenu u proljeće 1938. – prisilno razvlaštenje židovskih posjednika i poduzeća, čime se namjeralo financirati njemačko naoružanje. U siječnju 1937. Heinrich Himmler prvi je put javno postavio zahtjev za „dejudaizacijom Njemačke“. Pospješiti se mogla mobilizacijom „narodnog gnjeva“ i izgredima. U listopadu je glasilo SS-a „Crni odred“ upozorilo da Židovi i dalje dominiraju u trgovini i industriji, što se više ne smije više trpjeti: „Danas više ne trebamo židovska poduzeća“. Potom je organiziran božićni bojkot židovskih trgovina, a Göring će ministarstvo privrede pretvoriti u izvršni organ za provođenja četverogodišnjeg programa naoružanja.

Početkom 1938. oficijelni deficit državnog budžeta bio je 2 milijarda maraka, zaduživanje je prešlo sve granice i postojala je opravdana bojazan da će Rajh postati nelikvidan, što bi osujetilo pojačane pripreme za rat. Nakon “pripojenja“ (Anschlussa Austrije „velikonjemačkom rajhu“, u njemu se uz 350.000 njemačkih Židova našlo i 192.000 austrijskih, ukupno, 540.000 Židova. Dana 26. ožujka donio je Göring zakon prema kojem svi

Židovi do 30. lipnja, najkasnije 31. srpnja, moraju detaljno iskazati svoj imutak kod financijskih vlasti, ako prelazi 5.000 maraka. Ukupni imutak procjenjivalo se na 8,5 milijardi, a udio u likvidnim vrijednosnicama na 4,8 milijardi, koje bi se prisilno konvertirale u njemački državni zajam, a on potom prodao u inozemstvu za devize. Time bi se smanjio budžetski deficit i financirao progon opljačkanih u inozemstvo.

No evropske zemlje izjasnile su se na međunarodnoj konferenciji u Evianu u lipnju 1938. da nisu spremne primiti ugrožene Židove, a Švicarska je u strahu od „judaizacije“ zaprijetila da će za sve uvesti vize. Na to je nacistički režim njemačkim Židovima oduzeo putovnice i izdao iskaznice sa židovskim žigom. Po Heydrichovoj uputi Adolf Eichmann u kolovozu 1938. osnovao je u Beču Središnji ured za židovske iseljenike, koji su ubrzano odlazili iz Njemačke: do jeseni te godine napustilo ju je 54.000 židovskih građana. Istodobno je Göring najavio golem program naoružanja, a i to, da je otežan državnim deficitom i ograničenim proizvodnim kapacitetima, pa će se morati uključiti privreda u privatnim rukama, ali i prijeći na državnu plansku ekonomije. Stoga je neophodno provesti „arizaciju“. Pogrom i masovna hapšenja pripremali su se sistematski od 1935., kad je prema uputama Gestapo-a uvedena „Židovska kartoteka“ s ciljem da obuhvati sve Židove i olakša kontrolu nad njima. U veljači 1938. pisao je Georg Landauer, voditelj Središnjeg ureda za useljenje Židova iz Njemačke u Jeruzalemu cionističkom funkcionaru Martinu Rosenbluthu, da je od „vrlo pouzdanog privatnog izvora“ iz vrha SS-a dobio informaciju o planovima skorašnjeg dramatičnog pogroma u Njemačkoj. U lipnju već su neki u Njemačkoj znali da će ubrzo velik broj Židova biti upućen u koncentracijske logore, dok su financijski uredi morali vlastima podnijeti popise imućnih Židova i zato prisilili rabine da predaju popise imena i adrese članova bogoštovnih općina. Sva židovska poduzeća morala su se naredbom od 14. lipnja registrirati, u Berlinu i posebno obilježiti, a trgovci su bijelim slovima morali na izlozima istaknuti svoje ime, što je olakšalo pljačku i razaranja u Kristalnoj noći. Židovskoj općini Münchena naređeno je 8. srpnja da isprazni sinagogu i općinsku zgrada u roku od 24 sata, a sutradan je počelo rušenje. U kolovozu su porušene sinagoge u Nürnbergu i Dortmundu. Od 23. srpnja 1938. Židovi su morali nositi legitimacije u kojima se od 17. kolovoza muškarcima moralo pridodati „Israel“, a ženama „Sara“, od 5. listopada isprave su morale imati žig sa slovom „J“ (Jude). Te su oznake omogućile brzo hapšenje i deportaciju, razvlaštenje i izgon Židova. Do listopada znatno su proširena tri dotad najveća njemačka logora: Dachau, Buchenwald i Sachsenhausen. Upravi potonjeg logora naređeno je da se do 25. listopada na 5000 komada zatvoreničke odjeće našije židovska "zvijezda".

U listopadu je iz Njemačke izagnano više tisuća uglavnom osiromašenih poljskih Židova. Povod je bila odredba poljskih vlasti kojom se poništavaju putovnice Poljacima koji više od pet godina žive u inozemstvu i uvode posebne vize, što je uglavnom pogodilo oko 18.000 Židova. Pošto su poljske vlasti odbile njemački ultimatum kojim se zahtijevalo da se osobama bez državljanstva omogući povratak ili će biti smjesta izagnane, 29. listopada u svim su njemačkim gradovima poljski Židovi izbačeni iz svojih stanova i teretnim vlakovima odvedeni do njemačko-poljske granice. Poljski graničari priječili su im ulazak u Poljsku, a Nijemci uskraćivali povratak, tako da su danima bez hrane čekali u prepunim kolodvorima ili na ničijoj zemlji sve dok ih poljske vlasti nisu pustile.

Tako je i Herschel Grynszpan 3. studenog saznao je da mu je čitava obitelj protjerana, nabavio revolver i 7. studenog pucao na Ernsta Eduarda vom Ratha, člana nacionalsocijalističke partije, koji je 9. studenog podlegao ozljedama. Na preslušavanju u pariškoj policiji izjavio je da ga je na atentat navela „osveta“ za patnju roditelja, da je zapravo htio ubiti ambasadora, ali je pogodio vom Ratha. U njemačkom zatvoru 1942. izjavio je da je vom Ratha upoznao u pariškom homoseksualnom ambijentu, na što je Goebbels odložio godinama planiran spektakularni proces koji je trebao dokazati da je Grynszpana angažiralo „svjetsko židovstvo“. Hitler je obustavio proces zbog bojazni da uzorni činovnik i partijac ne bude ukaljan, a Grynszpan je navodno skončao u Sachsenhausenu.

Vodstvo NS-a iskoristilo je atentat kao dobrodošli povod da nezadovoljnoj partijskoj bazi omogući da se okomi na židovski imutak i ujedno potpuno isključi Živode iz njemačke ekonomije i privrede. Vijest o atentatu došla je do njemačke javnosti 8. studenog. Novine su dobile uputu da o atentatu izvijeste na naslovnicama, i to najvećim slovima, a posebno upozore da će Židovi u Njemačkoj snositi najteže posljedice.

Za Rathovu smrt Hitler je saznao 9. studenog u Münchenu, nakon marša u spomen na pale u puču Hitler-Ludenforff 1923., kad su nacisti htjeli preuzeti vlast, a dolaskom na vlast svečano ga obilježavali kao „herojski poraz“, dok je večerao s partijskim veteranima u Staroj vijećnici. Smjesta se obratio ministru propagande Goebbelsu, koji je oko 22 sata, pošto je Hitler napustio skup, sabrao prisutne fukcionare i prikazao atentat kao čin „židovske svjetske zavjere“. Pohvalio je dosadašnje „spontane“ protužidovske akcije, izjavio da partija neće nastupiti kao organizator, ali da ih neće ni priječiti. Prisutni su to shvatili kao poziv na organiziran oružani juriš na židovske kuće, trgovine i sinagoge i telefonski počeli izdavati daljnje naredbe lokalnim uredima, dok je Goebbels telegramima davao ministarstvima upute kako postupati; među ostalim, da se u razaranje smjesta uključe uniformirani SS-ovci, da se uključi štampa, ne pozivaju vatrogasci, a štite kuće arijevaca, razoružaju svi Židovi i pucasmjesta ako se usprotive i da se na razorene trgovine, sinagoge itd. postave ploče s parolama: “Osveta za umorstvo vom Ratha. Smrt međunarodnom židovstvu.“ U 23.55 sati šef Odjela za protivnike režima Gestapoa, Heinrich Müller, dao je upute: „Pripremiti hapšenje 20-30.000 Židova u državi. Izabrati prije svega imućne. Daljnje naredbe tokom noći.“

Pogromi su počeli poslije 23 sata s ciljem da se uhiti što više imućnih Židova. Vodstvo i koordinacija povjereni su lokalnim partijskim propagandnim uredima, koji su pozvali jedince SA. U čitavoj Njemačkoj na Židove i sve njihovo okomile su se horde oboružane toljagama i motkama, revolverima, mačevima i noževima, sjekirama i čekićima, ali i s vrećicama za nakit, novac, fotografije i vrijedne predmete. Kako je dan prije Židovima zakonski zabranjeno da nose oružje, navodno se tražilo oružje, provaljivalo u kuće i stanove, razbijalo staklena vrata, ogledala i slike, mačevima rezalo slike, krevete, garderobu i cipele, tako da sutradan obitelji nisu imale ni žlice ni noža ni šalice – ništa. Novac je zaplijenjen, opljačkani su vrijednosni papiri i štedne kasice. Žene i muškarci podjednako su zlostavljani, a potonji odvodeni u policijski zatvor i oko 4 sata ujutro svi ispod 60 godina odvedeni u Dachau. Teror je 10. studenog zahvatio i Austriju, i to još žešće.

Danas se ocjenjuje da je u toku pogroma ubijeno najmanje 400 osoba. Od otprilike 30.000 uhapšenih i deportiranih u Dachau je dospjelo 10.911, uključujući 4.600 Bečana, u Buchenwald 9.845 i u Sachsenhausen više od 6.000, vjerojatno i 10.000. Mnogi su ustrijeljeni na ulasku u logore, stotine su skončale u pokušajima bijega ili od prisilnog rada, tisuće su teško fizički i duševno oštećene, a zabilježeno je i 600 amputacija smrznutih udova.

Većina preživjelih otpuštena je nakon kolovoza 1939. pod uvjetom da trenutačno napuste Njemačku i prepuste državi sve što imaju. Od 9. studenog 1938. do početka rata Rajh je napustilo je 200.000, više nego od 1933. do 1938. Izraelski istraživač antisemitizma Avraham Barkai, rođen u Berlinu, ustvrdio je 1988. da su gotovo sve sinagoge porušene, što potvrđuju novija istraživanja Synagogue Memorial.

Prema Göringu, Hitler je 10. studenog 1938. prenio njemu i Goebbelsu naredbu da se Židovi potpuno isključe iz njemačke privrede, razvlaste, izbace iz kulturnog života, uklone od očiju javnosti i prisile na emigraciju: njemački Rajh treba očistiti od Židova. Na to je Göring 12. studenog sazvao konferenciju na koju je pozvao više od stotinu osoba. Utvrđene su štete: samo za stakla tri milijuna maraka, za ostalo čak 225 milijuna. Göring je predložio da Židovi u ime „odštete“ predaju državi milijardu maraka, dok bi joj osiguravajuća društva odštete isporučivala direktno. Židovima, dakako, ništa. Prijedlog je prihvaćen, a Židovi su tim kolektivnim kaznenim porezom bilo dvostruko razvlašteni i opljačkani. U bilješci od 18. studenog Göring utvrđuje da je stanje državnih financija „vrlo kritično“, pa će se ispomoći židovskom milijardom i prihodima od arizacije židovskih poduzeća. Tako su preživjeli Židovi neizravno financirali početak Drugog svjetskog rata, kojeg je najvažniji cilj bilo njihovo potpuno uništenje: Endlösung.

Na Göringovoj konferenciji Heydrich je postavio pitanje što učiniti s razvlaštenim Židovima. Prvi put pojavili su se planovi o getoizaciji, koja će uslijediti početkom rata, a 24. siječnja 1939. Göring je naložio Heydrichu da „židovsko pitanje“ riješi „iseljenjem ili evakuacijom“. U međuvremenu su Židovi morali prodati ili ugasiti sve privredne pogone, prodati nekretnine, a vrijednosnice deponirati u deviznim bankama; nisu smjeli prodavati dragulje, plemenite metale i umjetnine, a potom su sve preciznije i radikalnije mjere oduzele njemačkim Židovima svaki egzistencijalni temelj. Od početka rata iseljenje se sve više otežavalo i počela su prisilna preseljenja, najprije u „židovske kuće“. Getoiziranima se na sve načine ograničavalo izlaske. Naprije su im zaplijenjeni kamioni i automobili, pa bicikli, električni aparati i vunena odjeća, zabranjen im je ulazak u bolnice, kupovanje novina, knjiga, cvijeća, određenih živežnih namirnica, a od 1. rujna 1941. obvezatno su morali nositi „židovsku zvijezdu“. Nakon 9. studenog 1941. tisuće Židova u gradovima moralo je isprazniti stanove i okupiti se na sabirnim mjestima i kolodvorima za deportaciju. Ta masovna „evakuacija“ u logore uvježbana je 1938. u Kristalnoj noći, koja je bila jedna od najvažnijih stepenica do Holokausta.

Ovu skicu završavamo definicijom Holokausta uglednog izraelskog povjesničara poljskog porijekla, Yehude Bauera.

„Ono zbog čega je Šoa bez premca, to je totalitet, težnja nacista do dohvate svakog čovjeka koji se definira kao Židov; da ga registriraju, obilježe, ponize, razvlaste, koncentriraju, transportiraju, umore. Drugo je globalitet, naime da se genocid ne provede samo u Njemačkoj, Poljskoj, Francuskoj, sovjetskoj Rusiji i na Balkanu, nego na cijelom svijetu. Ta volja za univerzalnim uništenjem –– to je bez premca.

Nacionalsocijalizam je bila fundamentalistička ideologija... obećavao (je) Nijemcima i ostalim Germanima narodno zajedništvo... a konsenzus o toj utopiji postignut je u njemačkom društvu već 1938. i 1939. godine... Univerzalne su utopije ubilačke. Radikalne univerzalne utopije radikalno su ubilačke, opasne po ljude i čovječanstvo. „