B’’H

Dragi prijatelji! Šalom Alehem! Mir i blagoslov svima!

Purim je za nama i naša tradicija nas uči da 30 dana prije Pesaha počinjemo

pripreme za taj blagdan, kako osobne, tako i društvene. Ovaj tekst bi trebao

poslužiti kao uvod i podsjetnik. Ovaj tekst pišem tjedan dana prije Purimske

proslave i čitanje Megilat Ester (Esterinog svitka). Tako da ne mogu

komentirati samu proslavu, ali se nadam da je bila super, jer jedan od

vrhunaca duhovnosti u židovstvu je uživanje u ispijanju crnog vina u cilju

spoznaje i razumijevanja da sve dolazi od Boga. Kad kažem sve mislim na sve

ono što u svakodnevnom životu smatramo dobrim ili zlim, odnosno, dok

nismo u stanju razlikovati dobrog Mordehaja od lošeg Hamana. Da što

spremniji dočekamo Seder, u mjesecu travnju u našoj Maloj školi Judaizma

ćemo se uz piće i knjigu posvetiti proučavanju Hagade (Priče o Izlasku) i

nekim idejama Pesaha. Sam Seder bi trebao biti transformacijski proces na

putu ka slobodi. Pojam slobode u židovstvu ne znači anarhiju ili raditi sve što

nam padne na pamet, nego znači preuzimanje odgovornosti za svoje

postupke, jer samo slobodan čovjek ima slobodu izbora. I zato će cilj naših

travanjskih seansi biti kako postati slobodan u židovskom smislu, slobodan za

nešto, a ne slobodan od nečega. Najvažnija aktivnost prije Pesaha je

uklanjanje (uništenje) hameca iz naših domova. Kroz osam dana Pesaha ne

smijemo posjedovati niti jesti ništa što je hamec, ništa kvasno. Hamec

duhovno simbolizira sve ono što nas sputava na našem putu ka slobodi.

Hamec možemo ukloniti iz svojih kuća ili ga možemo prodati neŽidovu. Na

oglasnu ploču ću izvjesiti listu za one koji žele prodati hamec. Potrebno je

napisati svoje ime, adresu, popis stvari koje prodajete, kao i cijenu (prodaja je

stvarna). Nakon Pesaha ja ću ih otkupiti natrag i stvari će se vratiti u vaše

vlasništvo. Popis stvari koje su hamec ili sadrže hamec će također biti izvješen

(najčešći su: brašno, tjestenina, pivo, whiskey). Tri puta godišnje, na određeni

dan u proljeće, ljeto i jesen, svaki je Židov putovao (hodočastio) u

jeruzalemski Hram, prvenstveno da Bogu zahvali na prošloj žetvi i moli za

uspjeh slijedeće. Židovi su ujedno zahvaljivali Bogu i na Njegovom

sudjelovanju u našoj prošlosti u te dane prijašnjih godina. Ti dani su činili

hodočasne blagdane: Pesah, Šavuot i Sukot. Na hebrejskom ih nazivamo ili

šaloš regalim ili moadim, jer, dok je stajao Hram, Židovi su tri puta (šaloš)

godišnje morali pješke (regalim) hodočastiti u određene vrijeme (moadim) u

Jeruzalem i prinoseći žrtve izraziti zahvalnost Bogu. Oduvijek me je mučilo

pitanje zašto je to Tora, odnosno Bog, tražio od ljudi? Njemu to sigurno nije

trebalo. A ne treba mu ni danas. Znači da treba ljudima i da je to Božji ustupak

nama. Kao i cijeli koncept žrtvovanja životinja u Hramu, ali o tome drugom

prilikom. Koji je to krucijalni događaj u našoj povijesti, događaj koji je odredio

i promijenio židovski narod? O utjecaju na svijet također ću drugom prilikom.

Taj događaj je Objava na Sinaju, susret čitavog židovskog naroda s Bogom i

sklapanje Saveza (Brit) Boga sa narodom. I od tada se javlja pitanje kako

održati taj teško opisiv osjećaj susreta s Bogom na Sinaju, osjećaj kada su ljudi

čuli boje i vidjeli zvuk, osjećaj da stalno rastemo u čovječnosti i važnosti?

Jedan od načina na koji to Tora radi je da izdvoji (posveti) određene dane za

kojih ćemo dnevne brige ostaviti po strani da nam se duše mogu posvetiti

vječnome. To je slično kao kad bračni par izdvoji jedan dan u godini da

posebno obilježi svoju godišnjicu braka i ponovno proživi uzajamne osjećaje s

dana vjenčanja, nešto u čemu ih inače sprečavaju brojne svakodnevne

obaveze. Osim određenih dana Tora izdvaja i mjesto susreta židovskog naroda

s Bogom. U početku je to bio Šator sastanka (Ohel Moed), koji nije stalno

mjesto, a kasnije Hram (Beit Hamikdaš) u Jeruzalemu. U našoj tradiciji postoji

razlika u mišljenju da li je Šator sastanka (Ohel Moed), koji kasnije, po zamisli

kralja Davida, njegov sin kralj Solomon pretvara u Hram i tako vezuje za jedno

mjesto, židovski narod trebao inicijalno ili je nastao kao posljedica pravljenja

Zlatnog teleta. Jedna grupa rabina, kabalistički orijentirana, drži da je Bog

inicijalno zamislio Hram kao centralno mjesto gdje se ljudi mogu susresti s

Njim i kao ilustraciju donose sliku da je Bog prilikom stvaranja svijeta gledao

u Toru kao idejni projekt. Zato Rambam kaže da između znanosti i Tore ne

može biti nesuglasja, jer ako postoje, tada prvo moramo provjeriti znanost, a

ako i nakon toga bude nesuglasja, tada bi morali provjeriti naše čitanje Tore.

Druga grupa, kao Raši i Sforno, drže da je zapovijed za pravljenje Hrama

posljedica pravljenja Zlatnog teleta i da je Bog ,,shvatio“ da narod treba stalnu

obnovu sinajskog iskustva kroz stalno mjesto i unaprijed ,,zakazane susrete“

(Pesah, Šavuot, Sukot) s Njim. Također je interesantno kako Tora uspijeva

spojiti poljoprivredno i povijesno značenje svakog godišnjeg doba, povezujući

prošlost i sadašnjost, prirodu i povijest. To je moguće zato što Židovstvo na

prolaženje vremena gleda dvojako. Promatrano na jedan način vrijeme

vidimo kao kružno, gdje se svaka stvar stalno ponavlja, kao što kazaljke sata

unedogled prolaze uvijek istim kružnim putem. Svaki tjedan utorak dolazi

nakon ponedjeljka i srijeda nakon utorka. Godišnja doba se redovito

izmjenjuju. Zato se godina na hebrejskom kaže ,,šana“ implicirajući nešto što

se ciklično stalno vraća. Kao što u Knjizi propovjednikovoj (Kohelet) piše:

,,sunce se diže i onda zapada i vraća na mjesto odakle se diže....i ništa novo

nema pod suncem“. Drugi način gledanja na protok vremena je pravocrtni.

Prema njemu vrijeme se ne vrti u krug već nas odnekud vodi nekamo. Svaki je

dan nov i nikad nije prije postojao. Danas nije samo još jedan utorak, već je to

potpuno novi utorak. Ovaj mjesec nije samo još jedan korak u stalnom

ponavljanom izmjenjivanju godišnjih doba, već je to sasvim nova neispisana

stranica kalendara. Kružno kretanje vremena značajka je prirode, dok je

pravocrtno gledanje na vrijeme značajka povijesti. Veličina Tore je da kroz

hodačasne blagdane (Pesah, Šavuot, Sukot) uspijeva spojiti ova dva pogleda

na vrijeme, svijet prirode i svijet povijesti. Prilikom slavljenja Pesaha spajaju

se s jedne strane blagdani prirode janjenja janjadi i žetve novog žita, sa

rađanjem židovskog naroda i Izlaskom iz Egipta. Poljoprivredna praksa je

zahtijevala prije skladištenja novog žita čišćenje silosa od starog žita i

njegovog uklanjanja, jer je staro vjerojatno sadržavalo plijesan koja je mogla

zaraziti novo. Praksi odbacivanja starog pljesnivog žita i običaju tokom

pashalnog tjedna uzdržavanja od kruha i uklanjanje svakog proizvoda

(hameca) u kojem bi plijesan mogla uzrokovati vrenje Tora daje duhovnu

dimenziju. Jedna od glavnih stvari svakog našeg blagdana je da ga mi danas

moramo osobno proživjeti, tako bi i svaki Pesah tokom Seder večere svaki

Židov morao osobno doživjeti pripovijest o Izlasku iz Egipta (Jecijat

Micrajim), jer Židovstvo počinje s blagdanom Pesaha. To je ono što je potomke

Abrahama, Isaka i Jakova pretvorilo u narod koji je Bog pozvao, narod u čiji je

život Bog ušao sa svojom oslobodilačkom porukom. Baš kao što se u proljeće

ojanji janjad, jednako se tako u proljeće rodio i židovski narod, iz egipatskog

ropstva i kroz vode Crvenog mora u život i slobodu. Zato je Pesah rođendan

židovskog naroda, a pashalno janje je njegov Brit Mila. Ove godine Pesah

slavimo od utorka, 23.04.2024./ 15. nisana 5784. do utorka, 30.04.2024./ 22.

nisana 5784. Erev Pesah, kada priređujemo i prvu Seder večeru pada u

ponedjeljak, 22.04.2024./ 14. nisana 5784. Prva dva dana (23.04. i 24.04.) kao

i zadnja dva (29.04. i 30.04.) su zapovjedni blagdani (Jom Tov), a četiri

srednja su polu blagdani (Hol Hamoed). Prve dvije večeri priređujemo Seder

večeru. U Izraelu Pesah traje sedam dana s time da su prvi i zadnji dan

blagdani, a Seder večera se priređuje samo prvu večer. U vrijeme postojanja

Hrama, Pesah je bio jedan od tri hodočasna blagdana kada su svi Izraelci

dolazili u Hram u Jeruzalem prinijeti pashalnu žrtvu. Nakon rušenja Hrama,

Pesah je postao prvenstveno obiteljski blagdan, a Seder večera jedinstvena

prilika za prijenos židovske tradicije od djeda do unuka. Uvijek imajmo na

umu da u Židovstvu mi ne obilježavamo niti komemoriramo događaje. Da bi

neki događaj postao blagdan mora biti transformacijsko iskustvo potrebno da

funkcioniramo kao Židovi, bilo kao pojedinci ili kao narod. Biblijski praznici

(Pesah, Šavuot, Sukot, Roš Hašana, Jom Kipur) su neophodno potrebni za naše

formiranje kao Židova, i kao pojedinaca i kao naroda. Rabinski praznici

(Purim i Hanuka) su odgovor na nove uvjete života i potrebom za dodatnim

transformacijskim iskustvima. Ali blagdan bez kojeg sve to ne bi bilo moguće

je Pesah. Pesah nije tek jedan od naših blagdana. On je stožerni blagdan oko

kojeg se sve drugo okreće. U tekstu posvećenja (Kiduš) Šabata, kao i svakog

drugog Jom Tova (blagdana) kažemo da je taj dan ,,sjećanje na Izlazak iz

Egipta“. Dva puta dnevno u Šema Israel i na druge brojne načine se

podsjećamo na događaj koji je donio rođenje Židovskog naroda. I Bog se

židovskom narodu u prvoj od Deset zapovijedi (Aseret Dibrot) predstavlja

kao Bog povijesti, kao onaj tko nas je izveo iz Egipta, kuće ropstva. Čak i

Matan Tora (davanje Tore), kao i kasniji ulazak u Erec Israel može se sagledati

kao dio procesa Izlaska, što tokom Sedera izražavamo pjesmom Dajenu (Bilo

bi nam dosta). Čak i prije izlaska iz Egipta, Bog je naredio Mojsiju i Aronu da

formiraju novi židovski kalendar, koji će nam dati novi fokus u našem

spiritualnom životu. Stvaranje kalendara, kombinacija lunarnog i solarnog je

bila prva zapovijed dana Židovskom narodu (Knjiga izlaska 12:2). Mi

posvećujemo mjesec Nisan kao prvi mjesec židovskog kalendara po kojem

određujemo sve naše blagdane, dok godine brojimo od 1. tišrija (prvog dana

sedmog mjeseca židovakog kalendara) i stvaranja prvog čovjeka Adama. To

nam omogućava da ostanemo povezani s ostatkom svijeta, ali i istovremeno

prihvaćajući našu izdvojenost (što je izvršavanje Božje zapovijesti da budemo

sveti, ,,goj kadoš “), jedinstvenu sudbinu kao narod, s jedne strane izdvojen od

ostalih naroda zbog posebnog zadatka, i istovremeno zbog tog istog zadatka

povezan s cijelim svijetom i svim narodima kao nijedan drugi narod. Dok

kalendar nas podsjeća na tu povezanost sa svijetom, Pesah slavi jedinstvenost

židovskog naroda. I na svakoj generaciji je da učini sve da bude dostojna toga.

O kalendaru ću više i detaljnije pisati u jednom od slijedećih Hadašona. Sada

bih s vama želio podijeliti neke ideje u vezi Pesaha, ideje koji bi trebale biti u

našem fokusu tokom Sedera i čitanje Hagade. Centralna micva Sedera je

ispričati svojoj djeci priču o izlasku iz Egipta. Talmudski mudraci na

hebrejskom to kažu ,,sipur Jecijat Micrajim“, priča o Izlasku iz Egipta. Rabin

Joseph Soloveitchik, jedan od najvećih rabina 20. st., podučava da riječ sipur,

priča, ima veze s riječju sofer, pisar, ili riječju sefer, svitak ili knjiga. Želio je

naglasiti da sofer, pisar, koji ispisuje sefer, svitak, proizvodi nešto trajno, nešto

što će trajati generacijama. Tokom Sedera roditelji su također uključeni u čin

,,ispisivanja trajnog svitka, trajne knjige“. Ti svitci, te knjige su naša djeca.

Tokom pashalne večeri mi smo sofrim, pisari, koji upisuju u srca i um naše

djece neizbrisivu priču koja će biti prenesena budućim generacijama. Midraš

Jalkut Šimoni donosi ideju da kad je Mojsije umro, nebeski glas je objavio da

je umro najveći pisar u Izraelu. Zašto je u rabinskoj literaturi (midraš) Mojsije

nazvan ,,najvećim pisarem“? Zar samo zato jer je po Božjem diktatu zapisao

Toru? Zašto mu to talmudski mudraci ubrajaju u najveću zaslugu? Zato što

nije bio samo pisar Tore, te Božje riječi zapisao na svitak kože, nego ih je

upisao i u srca ljudi, mudrost Tore je urezao u sam bitak židovskog naroda, u

njegov genetski kod, i to je učinio na takav način da je svaka kasnija

generacija stekla sposobnost prenijeti je slijedećoj, sve do nas danas. To je

također naš najvažniji cilj tokom Sedera, da Tora i njene ideje postanu

sastavni dio duše naše djece. Kad kažemo Pesah svima nam je prva asocijacija

maces, beskvasni kruh. Na početku Sedera uzimamo srednju macu i lomimo

je. Postoji mnogo ideja zašto to radimo. Jedna od najpoznatijih je, da s

obzirom da je na početku Sedera maces nazvan ,,kruhom bijede koji su jeli

naši očevi u zemlji Egipatskoj“, to ukazuje na činjenicu da su Židovi bili robovi

i jako siromašni. S obzirom da ne zna kad će opet doći do jela, siromah, bez

obzira na to koliko je gladan, nikad ne pojede obrok do kraja, nego uvijek

odvoji dio za poslije. Zato i mi lomimo macu i dio ostavljamo za poslije. Rav

Soloveitchik ima drugačiju interpretaciju. Kad kažemo da su Židovi bili robovi

u Egiptu automatski pomislimo da su svi naš praočevi i pramajke imali isti

status, da su u svom ropstvu bili jednaki. Ali to nije bilo točno. Postojali su

razni nivoi ropstva. Neki su Židovi živjeli u boljim uvjetima od drugih. Prema

našoj tradiciji, pleme Levi je ostalo slobodno, Egipćani ih nisu pretvorili u

robove. Znači neki su imali više hrane od drugih. I Rav je učio da oni koji su

imali više su dijelili svoju hranu s onima koji su imali manje. Zato kad mi

danas lomimo macu na dva jednaka dijela, kao što su naši praočevi radili, to

simbolizira hesed, čin ljubavi i milosrđa te davanja drugima, solidarnost

jednih s drugima, čak i u najtežim trenutcima. U jednom momentu autor

Hagade citira stih iz Knjige proroka Ezekiela ( 16:7 ) ,,..i dođe do najveće

ljepote...ali ti si bila još gola i otkrivena“. Koje je značenje ovog, možda

najčudnijeg, stiha u Hagadi? Rav Soloveitchik objašnjava da je život židovskih

robova bio grozan i da su živeći stotinama godina u kulturi koja je ljude

ponižavala oduzimajući im ljudsko dostojanstvo i sami postali takvi, i da je

jedan dio naših praotaca izgubio moralnost i plemenitost, živjeli su život

,,golih i otkrivenih“. I tada se dogodilo nešto teško zamislivo, dogodilo se

čudo, veće od svih čuda koje je Bog uradio u Egiptu. Židovsko roblje je

promijenilo svoj život, uzdigli su se i otvorili svoje srce Božjoj volji. Izabrali su

novi dereh, put posvećen višim idealima i ciljevima. To je zahtijevalo čudesnu

hrabrost. Kabalistička tradicija to naziva ,,ge’vura“, što označava ovladavanjem

svojim destruktivnim nagonima i željama, implementirajući samokontrolu i

samopožrtvovanje. Taj herojski čin osobne promjene židovskog naroda u

izabiranju načina života i prihvaćanju odgovornosti da budu Mamlehet

Kohanim, Kraljevstvo svećenika, primjer ostalim narodima svijeta, je

najvažnija poruka Pesaha i trajna lekcija za sve nas. Ovo je bilo samo nekoliko

ideja Pesaha za razmišljanje. O ovim ali i brojnim drugim idejama ćemo

govoriti tokom našeg druženja u Maloj školi Judaizma, kao i tokom Seder

večere. Sam Seder bi trebao biti transformacijski proces na putu ka slobodi.

Pojam slobode u Židovstvu ne znači anarhiju ili raditi sve što mi padne na

pamet, nego znači preuzimanje odgovornosti za svoje postupke, jer samo

slobodan čovjek ima slobodnu volju i slobodu izbora. Kako je naša Općina

jedna velika obitelj, a sebe doživljavam kao vašeg djeda (sve više tako i

izgledam) zaduženog za prijenos tradicije, pozivam vas da se svi zajedno

okupimo na tradicionalnoj Seder večeri u našem Klubu. Nisam upoznat s

jelovnikom, ali na osnovu dosadašnjeg iskustva, znam da će biti ukusno i

obilno. Naglašavam da s obzirom da ne živimo u Izraelu, prisustvo na obje

Seder večere je obavezno. Kriva riječ, ne radi se o obavezi nego o zadovoljstvu

zajedničkog druženja. Zato me veseli pozvati vas na obadva Sedera. Također

mi je zadovoljstvo pozvati Vas na moje predavanje ,,Pesah - priča o Izlasku’’

koje ću održati u utorak, 02.04.2024. u okviru aktivnosti KDMŠF u auditoriju

u 19.00 sati. Ujedno koristim priliku razbiti jednu zabludu. Tokom osam dana

Pesaha (sedam u Izraelu) ne jedemo kruh, ali nemamo obavezu jesti maces.

Maces sa gorkim travama se mora jesti samo na Seder večeri. S obzirom da je

broj mjesta na Seder večerama ograničen, molim Vas da svoj dolazak prijavite

u uredu Općine. Iako danas više nismo fizički robovi i dalje robujemo raznim

stvarima. Zato svima čestitam Pesah sa željom da se oslobodimo svega što nas

sputava i sprječava u ostvarivanju naših potencijala, jer jednog dana, kako nas

uči naša tradicija, kad navršimo 120 godina i nađemo se pred Nebeskim

sucem, nećemo biti suđeni zato što nismo postali kao Moše Rabenu, (Mojsije,

naš učitelj) nego zato što nismo ispunili sve svoje potencijale i što nismo

postali ono što smo mogli postati. I za kraj Kohenski (svećenički) blagoslov:

,,Blagoslovio nas vječni i čuvao nas! Obasjao nas vječni licem svojim i bio nam

milostiv! Obratio nam vječni lice svoje i dao nam mir!“

HAG PESAH SAMEAH!/ SRETAN PESAH!

Vaš rabin Luciano Moše Prelević