B''H

Dragi prijatelji, Šalom Alehem! Mir i blagoslov svima nama!

Kad budete čitali ovaj tekst Pesah će biti iza nas, točnije oba Sedera, osam dana jedenja macesa, osam dana bez hameca, tjestenine i pive. Ovaj tekst pišem nekoliko dana prije Pesaha te stoga ne mogu komentirati Seder večere, ali dosadašnje iskustvo mi kaže da će obje večere najvjerojatnije biti super. Jedino što sigurno znam da će hrana biti dobra, a porcije velike. A neće manjkati ni vina, kao što i priliči rođendanskoj proslavi jednog cijelog naroda. Pesah je stožerni praznik Židovstva, praznik slobode, te dan stvaranja židovske nacije i prvi blagdan u židovskoj vjerskoj godini koja je počela 1. nisana (09.04.2024.). Od drugog dana Pesaha (16. nisana / 24. travnja 2024.) započinjemo pripreme za Šavuot, dan dobivanja Tore na Sinaju (Matan Tora), točnije, počinjemo s brojanjem Omera (S'firat Ha'omer).

Brojanje Omera je glasno brojanje svakog od 49 dana između Pesaha i Šavuota. Ova micva (zapovijed) proizlazi iz Tora obaveze da brojimo 49 dana, počevši s danom prinošenja žrtve od ječma koja se prinosila u Hramu u Jeruzalemu, do dana prinošenja žrtve od pšenice, koja se prinosila na Šavuot. Omer je volumenska mjera za količinu. Zapovijed za brojenje Omera je zapisana u Levitskom zakonu (3. Mojsijevoj knjizi) 23:15-16. Čim padne noć, pojavom zvijezda na nebu (Cet Hakohavim), izgovaramo blagoslov za brojanje Omera: ,,Baruh Ata Adonai, Eloheinu, Meleh haolam, ašer kidešanu bemicvotav vecivanu al s'firat Ha-omer!“ (,,Blagoslovljen si Ti,

Gospode, B-že naš, Kralju svijeta, koji si nas posvetio Svojim zapovijedima i zapovijedio nam brojanje Omera!“). Zatim govorimo koji je dan brojanja i koji tjedan, npr. ,,Danas je 23. dan, što su 3 tjedna i 2 dana brojanja Omera!“. Omer se može moliti na bilo kojem jeziku (iako se preporuča hebrejski), jer onaj koji broji morao bi razumjeti što govori. U molitveniku dr. Šalom M.Freibergera na str. 358 se nalazi brojanje Omera. Period brojanja Omera se smatra vremenom punim potencijala za osobni unutarnji rast, i svatko od nas bi trebao to vrijeme posvetiti radu na sebi i svojim karakternim osobinama, promišljanjima o sebi, svojem odnosu prema drugima i Bogu. U Kabali svaki od tjedana brojanja Omera je povezan s jednom od sedam nižih sfera (od 4. do 10.): Hesed, G'vura, Tiferet, Necah, Hod, Jesod i Malhut. i svaki od dana je povezan s jednom od tih 7 sefirot i tako stvarajući 49 permutacija. Period brojanja Omera je također najbolje vrijeme za proučavanje Pirkei Avot (Izreke otaca), koji nabrajaju 48 načina na koje čovjek stiče znanje Tore i zato svaki Šabat između Pesaha i Šavuota čitamo po jedno poglavlje Pirkei Avot. Period brojanja Omera je također polu žalostan period za židovski narod. Tijekom tog perioda zabranjeno je šišanje, brijanje, slušanje muzike uživo, vjenčanja, zabave i ples. Prema našoj tradiciji, razlog za to je sjećanje na smrt 24000 učenika rabina Akive. Prema Talmudu, 12000 hevruta (parova, židovski način učenja je u parovima) su ubijeni od strane Neba tijekom perioda brojanja Omera, jer nisu poštovali jedan drugoga, kao kazna za oholost jer su jedan na drugog gledali s visine. Važna lekcija za sve generacije i za sva vremena. Povjesničari kažu da u arhivama nisu našli podatke o nekoj tako velikoj pošasti koja bi odnijela toliko života, uključujući i učenike rabina Akive. To je bilo vrijeme velikog ustanka protiv Rimljana. Ustanak je vodio Bar Kohba. Nakon uspješnog početka ustanak je završio katastrofom ustanika, te su vjerojatno učenici rabina Akive poginuli u borbama protiv Rimljana. Iz naše povijesti dobro znamo da talmudski rabini nikad ne veličaju ni vojne pobjede, a još manje poraze, nego svim događajima daju etičku dimenziju za buduće generacije, pa su tako postupili i tada. Lag Ba'omer, 33. dan brojanja Omera, se smatra za dan kada je pošast prestala i zato prestaje period tugovanja. Sefardi Lag Ba'omer nazivaju Lag La'omer, a neki Sefardi nastavljaju period žalovanja do 34. dana Omera (Lag Da'omer) i tek tada počinju sa slavljem. Pored veze sa prestankom stradavanja učenika rabina Akive, Lag Ba'omer obilježava godišnjicu smrti (jorcajt ili hilula) jednog od najpopularnijih talmudskih mudraca rabina Šimon bar Johaja.

Nakon smrti svojih 24000 učenika, rabin Akiva je podučavao 5 učenika, među kojima je bio i rabin Šimon bar Johaj, koji je kasnije postao najveći rabin svoje generacije. Prema tradiciji on je tvorac ,,Zohara“, najvažnije i najsvetije knjige Kabale, te je na dan svoje smrti svojim učenicima otkrio najdublje tajne Tore. Prema ,,Zoharu“, čitav taj dan dok je podučavao svoje učenike kuća rabina Šimon bar Johaja je bila ispunjena vatrom i svjetlom, i na kraju dana vatra se ugasila i rabin Šimon bar Johaj je umro. Sahranjen je na brdu Meron u blizini grada Cvata, sjedištu najpoznatijih kabalista. Narednih godina njegovi su učenici na godišnjicu njegove smrti običavali paliti velike vatre i proučavati Zohar u želji da ožive atmosferu i iskustvo svjetla i mistične objave tog dana. Iako je u židovstvu smrt cadika (pravednika), kao i smrt svakog čovjeka, tužan dan, godišnjica smrti Šimon bar Johaja na Lag Ba'omer je postala blagdan, te se pale velike vatre, i ljudi pjevaju i plešu. Ponovo se prave vjenčanja (omiljen dan za vjenčanja), zabave, koncerti, izleti, ljudi se šišaju i briju. Ljudi u velikom broju posjećuju grob rabina Šimon bar Johaja u Meronu. Prije nekoliko godina dogodila se nesreća kada su tribine popustile pod težinom previše posjetilaca i dosta ljudi je stradalo. U Izraelu Lag Ba'omer je školski blagdan.

Obitelji idu na izlete u prirodu, djeca se igraju lukom i strelicama, pale se vatre, pravi roštilj. U Izraelu je veoma lako prepoznati da se približava Lag Ba'omer po djeci koja tjednima prije počnu sakupljati drvenu građu. Dan prije djeca podižu drvene gomile koje odrasli pale dolaskom noći. Od vremena rabina Isak Lurie (Arizal, 16.st) postao je običaj da na Lag Ba'omer u Meronu trogodišnje dječake šišaju po prvi put (upšerin ili halake), a njihovi roditelji časte prisutne vinom i kolačima. Oni koji ne mogu putovati u Meron upšerin rade u Jeruzalemu na grobu kralja Davida i na grobu Šimon Hacadika. Ove godine Lag Ba'omer pada 25. travnja, a Šavuot 12. svibnja. Sad bih se još malo vratio na jednu od važnijih ideja Pesaha koja nam, dok su nam usta puna priča o Izlasku iz Egipta i važnosti slobode, nekako uvijek prođe ispod radara, a to je što nas Pesah uči o nadi. Midraš o Mirjam podsjeća nas da je doba našeg otkupljenja također i doba naše nade. Dok slavimo Pesah, mnogi od nas koriste priliku da se podsjete na mnoge načine na koje svijet još uvijek treba iskupljenje i popravak (Tikun olam). To nam može izgledati uzaludno, ali ako dopustimo da nas ta paralizirajuća emocija obuzme, bit će teško skupiti energiju za izgradnju boljeg svijeta kakav zamišljamo. To znači da je Pesah također važno vrijeme za sve nas da razmišljamo o nadi. Novi pogled na dobro poznatu priču u Babilonskom Talmudu (Sotah 12a-13b) baca jarko svjetlo na prirodu i važnost nade koja nas vodi kroz kušnje s kojima se suočavamo. Kad je čuo faraonovu naredbu da se novorođena izraelska muška djeca utope, Amram, "najveći čovjek svoje generacije" [također Miriamin otac i budući Mojsijev otac] rekao je: "Uzalud se trudimo!" Zašto imati djecu ako će ih faraon ubiti. Stoga se razveo od svoje žene Joheved. I ostali izraelski muževi slijedili su njegov primjer. Miriam se suočava s ocem: ''Faraon je donio odluku protiv muškaraca, ali ti donosiš odluku protiv muškaraca i žena... U slučaju zlog faraona možda će njegova odredba biti ispunjena, možda i ne, dok će u tvom slučaju, budući da si tako pobožan, tvoja odredba sigurno biti ispoštovana.'' Nakon toga se Amram ponovno oženio s Joheved, a i ostali muškarci su uzeli svoje žene natrag. Miriam temelji svoj argument na logici, na pozivanju na očev ego, ali i na nadi: Iako se faraonova naredba može izvršiti, možda ipak neće. Amramova odluka zapravo je nosila više konačnosti.

Njegov plan bi spriječio ne samo rađanje izraelskih dječaka, već i djevojčica.

Iz perspektive židovskog kontinuiteta, Amramov postupak je čak oštriji od faraonovog, jer garantirano vodi do nestanka židovskog naroda. Za Amrama je budućnost određena i stoga njegov izbor ima racionalan smisao, dok za Miriam, međutim, budućnost nije predodređena nego ostaje otvorena. Gdje Amram vidi sigurnost i osjeća očaj, Miriam vidi mogućnost. Čini se da je Amram zaboravio dvije babice koje su odbile izvršiti faraonovu raniju naredbu da ubiju mušku dojenčad koju su rodile (Izlazak 1:17) što je, zapravo, potaknulo faraona da zaduži ''sve svoje ljude'' da bace svako židovsko muško novorođenče u Nil (Izl 1:22). Ipak, njihov primjer daje Miriam nadu da bi i u ovom slučaju ipak moglo doći do sličnog ishoda. Uspijeva vratiti ocu nadu da, bez obzira na loše izglede, rađanje djece ipak ima smisla. Talmud dalje nas- tavlja priču i donosi da je Miriam još kao dijete prorekla da će joj majka roditi sina koji će otkupiti Izrael. Kad se rodio, svjetlost je ispunila sobu. Amram je poljubio Miriam u glavu govoreći: ''Tvoje proročanstvo se ispunilo''. Kad su ga bacili u rijeku (u košari), tata ju je pljusnuo po glavi i rekao: ''A gdje je tvoje proročanstvo sada?'' I tako je zapisano (Izl 2:4) da bi vidjela što će biti s njezinim proročanstvom Miriam stane izdaleka promatrati što će se dogoditi s malim Mojsijem u košari.

S Mojsijevim rođenjem, jarko svjetlo nade ispuni sobu Amram se uzdiže. Kada Mojsijeva majka kuje plan da ga otpluta niz Nil u blizini mjesta za kupanje faraonove kćeri, Amram je klonuo duhom. Ali ne i Miriam. Ona slijedi svoj san, stoji po strani, spremna pomoći i održati svog brata na životu. U pravom trenutku ona iskoči iza grmlja da ponudi faraonovoj kćeri židovsku dojilju da doji dijete, te odvede Mojsijevu majku do princeze. Miriam, mlada djevojka, utjelovljuje nadu koju je njezin otac izgleda izgubio. Mojsije, vođa koji je otkupio Izrael iz Egipta, plod je tih nada. Evo četiri zaključka o nadi za naše današnje živote iz ove drevne talmudske priče: Nada predviđa otvorenu budućnost. Ne bismo trebali dopustiti da naša vizija budućnosti bude previše ograničena konvencionalnim mišljenjem. Nada zahtijeva akciju. Optimizam, sklonost predviđanju sunčanih ishoda, zahtijeva malo; nada traži sve. Nada zahtijeva ustrajnost. Dok se borimo da ispunimo svoje nade, neizbježno se suočavamo s neuspjesima, ali je ključno stalno isprobavati nove strategije i ne odustati. Ispunjenje naših nada u iskupljenje zahtijeva zajednički rad. Žene iz Knjige izlaska babice, Mojsijeva majka i sestra te faraonova kći pokazuju nam snagu udruživanja i govorenja "ne" trenutnoj stvarnosti i "da" mogućnosti bolje budućnosti. Zato neka naše drevne priče o oslobođenju iz Egipta održe našu nadu, poput nade naše pretke Miriam, u svakoj generaciji.

Židovi su zapravo svijetu dali koncept nade. Judaizam je stalna borba protiv svijeta u ime tog istog svijeta koji bi mogao biti, ali još nije. Jedan od najformativnijih trenutaka u povijesti judaizma dogodio se u susretu Mojsija i B-ga u gorućem grmu. Mojsije pita Boga koje bi ime trebao koristiti kada ga ljudi pitaju tko je On. Bog odgovara zagonetno, frazom koja se ne pojavljuje nigdje drugdje u Tanahu: ''Ehje Ašer Ehje!''. U nežidovskim prijevodima najčešće se prevodi: "Ja sam ono (ili tko, ili ono) što jesam". Neki to opet prevode kao: "Ja sam: to je ono što jesam" ili "Ja sam Onaj koji jesam". Ovo su duboko značajni pogrešni prijevodi. Izraz doslovno znači: "Bit ću ono što ću biti", ili što je temeljnije da ''Božje ime pripada budućem vremenu''. Njegov je poziv upućen onome što još nije. Probat ću ovo detaljnije objasniti jer ako ovo ne shvatimo, propustit ćemo upravo ono što judaizam čini jedinstvenim. Sad ćemo razmotriti strukturu biblijske pripovijesti. U književnosti postoji mnogo vrsta narativa, ali svi imaju jednu zajedničku stvar, ono što teoretičari nazivaju "osjećaj kraja". Dolaze do zatvaranja. Neki završavaju sa "svi su živjeli sretno do kraja života". To nazivamo bajkama. Drugi završavaju smrću i porazom. Zovemo ih tragedijama. Postoje i druge vrste, ali sve imaju početak i kraj. To je ono što ih čini pričama. Sada razmislite o Knjizi postanka. Židovska priča počinje B-žjim pozivom Abrahamu da napusti svoju zemlju, svoje rodno mjesto i očevu kuću kako bi otputovao "u zemlju koju ću ti pokazati". Sedam puta Bog obećava Abrahamu zemlju, ali on se ipak mora cjenkati s Hetitima da kupi jednu malu parcelu na kojoj će pokopati Saru. Jakov i njegova obitelj prisiljeni su na progonstvo u Egipat. Knjiga postanka završava neispunjenim obećanjem. Tada počinje Izlazak. Bog poziva Mojsija da povede Izraelce natrag u slobodu u obećanu zemlju. Sada, mislimo, priča se bliži kraju. Ali, nismo u pravu, ne dolazi. Umjesto toga, putovanje koje je trebalo trajati danima traje 40 godina. U završnoj sceni Ponovljenog zakona, nakon 40 godina vidimo Mojsija, još uvijek na suprotnoj strani Jordana, kojem je dana samo daleka vizija zemlje. Opet, prirodni završetak je odgođen. Tanah kao cjelina završava u Drugoj knjizi ljetopisa 36. poglavljem, s Izraelcima ponovno u egzilu, ovaj put u Babilonu, i Kirom koji im daje dopuštenje da se vrate u Izrael. Vratili smo se tamo gdje smo i počeli, u istoj regiji odakle su Abraham i njegova obitelj prvi put krenuli. Ne znam ni za jednu drugu priču koja ima isti oblik, naime početak, ali ne i kraj. O njima uopće ne bismo razmišljali kao o pričama da ne znamo kraj. Tu su od početka: tri Božja obećanja Abrahamu, o potomcima, zemlji i utjecaju na čovječanstvo tako da će "tobom biti blagoslovljena sva plemena na zemlji". Dakle, vidimo da kraj postoji, ali on je uvijek iza vidljivog horizonta. Židovska priča završava, kao što je završio Mojsijev život, pogledom na još nedosegnutu zemlju, budućnost koja još nije ostvarena. Isto vrijedi i za židovsko vjerovanje. Judaizam je jedina civilizacija čije je zlatno doba u budućnosti: mesijansko doba, doba mira kada “narod neće dizati mač na narod” i “Gospodin će biti jedan i njegovo ime jedno”. To je u konačnici bila crta razdvajanja između judaizma i kršćanstva.

Biti Židov znači odgovoriti na pitanje "Je li došao Mesija?" s riječima "Ne još."

Mogli bi kazati da je židovska pripovijest "ne umireno sjećanje na budućnost koja se tek treba ispuniti". Zašto? Što nam to govori o judaizmu? U središtu judaizma je vjerovanje koje je toliko temeljno za zapadnu civilizaciju da ga uzimamo zdravo za gotovo, no ono je sve suprotno i nije samo po sebi očito.

Bio je osporavan mnogo puta, rijetko više nego danas. To je vjera u ljudsku slobodu. Ono smo što izaberemo biti. Društvo je ono što mi odaberemo.

Budućnost je otvorena. Ne postoji ništa neizbježno u poslovima čovječanstva.

Stari su vjerovali da ljudska sudbina leži u zvijezdama, ili slijepoj sudbini, što su Grci nazivali ananke. Spinoza je tvrdio da našim životima upravlja prirodna nužnost. Marx je tvrdio da je povijest određena ekonomskim interesima. Freud je smatrao da je ljudsko ponašanje oblikovano nesvjesnim nagonima. Neodarvinisti tvrde da nama upravljaju genetski kodovi ugrađeni u naš mozak. Niti Einstein nije vjerovao u slobodu izbora, nego u predodređenost. Sloboda je, u svim tim teorijama, iluzija. Ovo se gledište dovodi u pitanje u uvodnim poglavljima Tanaha (židovske Biblije). Po prvi put, B-g se vidi kao izvan prirode, stvarajući prirodu slobodnim, neprisilnim činom volje. Stvorivši ljudska bića na svoju sliku, On nam je podario nešto od te slobode. Jedini među stvorenim oblicima života, i mi smo sposobni biti kreativni. Biblijska pripovijest je stalna drama ljudske slobode. Prve četiri pripovijetke su tragične. Najprije Adam i Eva, a potom i Kain zlorabe svoju slobodu, te zato gube raj. To se zatim ponavlja na globalnoj razini od strane potopa i graditelja Babilonske kule. Ljudi koriste svoju slobodu kako bi prekoračili granice ili lišili druge njihove slobode. Stoga je neophodan novi početak. Abrahamu je rečeno da napusti sve stvari koje ograničavaju slobodu: svoju zemlju, rodno mjesto i očevu kuću, te započne novu vrstu života u savezu s B-gom. Knjiga postanka govori o tom Savezu koji utječe na pojedince i obitelji, dok ostatak Tanaha govori o Savezu koji se odnosi na život nacije. Židovska priča, još uvijek nedovršena, govori o putu od višestrukih oblika ropstva do onoga što je Levinas nazvao "teškom slobodom". Tora je obrazac odgovorne slobode, naš ustav slobode. Sloboda je, implicira Knjiga postanka, usko povezana s jezikom. Bog stvara svijet riječima, a Njegov prvi dar čovječanstvu je dar govora. Znamo da drugi oblici života, npr. primati, dupini, čak i pčele, imaju rudimentarne oblike jezika. Ali postoji jedan oblik

jedinstven za ljudska bića. Tora to signalizira time što je prva riječ koju B-g izgovara: ''Jehi'' ("Neka bude''). Ljudska bića su jedini oblik života koji može koristiti buduće vrijeme. Samo bića koja mogu zamisliti svijet drukčijim nego što jest sposobna su za slobodu. A ako smo slobodni, budućnost je otvorena, ovisi o nama. Možemo znati početak naše priče, ali ne i kraj. Zato, dok se sprema izvesti židovski narod iz ropstva u slobodu, B-g kaže Mojsiju da je

Njegovo ime "Bit ću što budem." Judaizam, religija slobode, je vjera u buduće vrijeme. Zapadna civilizacija proizvod je dviju kultura: antičke Grčke i starog Izraela. Grci su vjerovali u sudbinu, odnosno da je budućnost određena prošlošću. Židovi su vjerovali u slobodu, odnosno ne postoji "loša Božja presuda" koja se ne može odvratiti. Uloga proroka u Židovstvu je da stalno upozoravaju narod na greške i nagovješćuju ''lošu Božju presudu'', koju narod kajanjem i popravkom dotične greške može odvratiti i preokrenuti u blagoslov. Bog zapravo ne kažnjava narod, kao ni pojedince, nego loše stvari koje nam se dešavaju su samo posljedica našeg ponašanja, naših izbora, a, ponavljam, ne Božje kazne. Zato namjerno ne upotrebljavam riječ grijeh, jer pojam grijeha zvuči tako nepopravljivo. Grci su svijetu dali pojam tragedije. Židovi su mu dali ideju nade. Cijeli Judaizam skup je zakona i narativa osmišljenih da u ljudima, obiteljima, zajednicama i nacijama stvore navike

koje pobjeđuju očaj. Judaizam je glas nade u razgovoru čovječanstva. Nije slučajno da su mnogi Židovi birali zanimanja kao što su ekonomisti da bi se borili protiv siromaštva, ili liječnici da bi se borili protiv bolesti, ili odvjetnici da bi se borili protiv nepravde, u svim tim slučajevima odbijajući vidjeti te stvari kao neizbježne. Zato se u židovskom svijetu cijene takva zanimanja, a ne brokera ili bankara. Nije slučajno što ga nakon Holokausta Židovi nisu nazvali Al Naqba (katastrofa), gajeći mržnju i osvetu, već su se okrenuli budućnosti, gradeći naciju čija je nacionalna himna Hatikva, "Nada". Nije slučajno što se Židovstvu suprotstavilo svako carstvo koje je nastojalo poreći ljudima slobodu da budu jednaki, ali različiti. Nije slučajno da je Izrael i danas jedino slobodno društvo na Bliskom istoku. Judaizam je religija detalja, ali propuštamo bit ako se ponekad ne odmaknemo i ne vidimo širu sliku. Biti Židov znači biti nositelj nade u svijetu kojemu prijeti očaj. Svaki ritual, svaka micva, svaki slog židovske priče, svaki element židovskog zakona, protest je protiv bijega od stvarnosti, rezignacije ili slijepog prihvaćanja sudbine.

Judaizam je stalna borba, najveća ikada poznata, protiv svijeta koji postoji, u ime svijeta koji bi mogao biti, trebao bi biti, ali još nije. Nema izazovnijeg poziva. Kroz povijest, kad su ljudska bića tražila nadu, nalazila su je u židovskoj priči. Judaizam je religija nade, a Izrael dom nade.

Vaš rabin Luciano Moše Prelević