Dragi prijatelji, Šalom Alehem! Mir i blagoslov svima! I puno zdravlja!

Nalazimo se u židovskom mjesecu hešvanu, drugom ako brojimo od Roš Hašane,

ili osmom ako brojimo od mjeseca nisana. U narodu je ovaj mjesec poznatiji pod

imenom ‘’mar hešvan’’ (,,gorki hešvan”) zbog više razloga. Ja ću se fokusirati na

najpopularniji, ,,gorak” je jer nema nijednog praznika sve do Hanuke, a s tim ni

jednog razloga za slavlje. Kako nemamo obaveznih (prazničnih) druženja, tim

više moramo poraditi na našim duženjima, te Vas pozivam da učinimo da svaki

naš susret i druženje budu slavlje, pozivam Vas da stvorimo naše male osobne

praznike i tako ,,gorki” hešvan pretvoriti u ,,slatki” hešvan.

Zato Vas 15.11.2024. u 18.00 sati pozivam na Šabatnu večeru (Šabatna molitva

počinje u 17.30).

Također i ovaj mjesec nastavljamo s čitanjem i proučavanjem tekstova iz Tore

(Mala škola Judaizma srijedom te Šabatno druženje petkom).

Na Simhat Tori smo započeli s novim godišnjim čitanjem Tore te je pravo vrijeme

da nam se pridružite.

Veliki blagdani, Roš hašana i Jom kipur, kao i Sukot su za nama. Obje večere za

Roš hašana su bile apsolutni pogodak. Izvrsna hrana, dobar provod, kvalitetno

druženje, čak ni rabin nije bio predug. Klub je obje večeri bio pun kao šipak.

Iskoristio bih ovu priliku da zahvalim Bibi i Vesni, kao i svima koji su im

pomagali. Jom kipur i Sukot bili su manje uspješni zbog slabog odziva članova,

posebno muških, i zato upućujem apel svima nama da ubuduće iskažemo više

solidarnosti s onima koji slave te blagdane i svojim prisustvom pomognemo

Općini da što dostojanstvenije obilježi te blagdane.

Ali mi je drago što čujem da je odaziv za roštilj povodom Sukota premašio sva

očekivanja. Samo još da nas vrijeme posluži.

U Židovstvu mi posvećujemo tri stvari, vrijeme (blagdani, Šabat), prostor (Hram,

sinagoga) i ljude (Koheni, Levi). Obično u Hadašonu pišem o tekućem blagdanu i

zato ću ovaj mjesec bez blagdana iskoristit da počnem govoriti o jednom, prema

Talmudu i većini rabina, vjerojatno najvažnijem našem blagdanu. Većina

blagdana dolazi jednom godišnje u unaprijed propisanom vremenu, ponavljajući

se iz godine u godinu. Ali najvažniji naš blagdan (osim možda Jom Kipura) dolazi

svakog tjedna, a to je Šabat. Što je to tako važno za blagdan koji se ponavlja 52

puta godišnje? Možda riječ ,,blagdan” i nije najbolje izabrana da opiše što se

događa, ali nemam bolju. Šabat obilježava razliku između čovjeka i svih ostalih

stvorenja koja žive u univerzumu. Šabat slavi vezu između B-ga i židovskog naro-

da. Čovjek se razlikuje od životinja, kopna i voda, razlikuje se od drveća i bilja,

razlikuje se od mora i gora koje prekrivaju Zemlju. Jedino se čovjek ne interferira

u regularni ritam prirode. Sunce izlazi i zalazi svaki dan bez zaustavljanja. Mjesec

se pojavljuje svaku večer, raste do svoje punoće, smanjuje se i nestaje svakih 28

dana. Vode čine svoje, bez zaustavljanja, plime i oseke, isparavanje i kiše. Trava

raste svako proljeće, drveće daje plodove u određeno vrijeme. Sve bez

zaustavljanja. Životinje žive prema svojim ciklusima, ovisno o vrsti. Jedino smrt

može prekinuti ritam prirode. Ali smrt je sastavni dio životnog ciklusa.

Jedino čovjek ima sposobnost i mogućnost prekinuti svoj rad, zaustaviti svoje

stvaranje i prestati slijediti svoje instinkte. On može prestati raditi iako nije

završio svoj rad i možda ima još toga što bi želio uraditi. On zastaje i analizira

svoj rad i njegove proizvode. To ni životinje, a ni biljke ne mogu učiniti. Čovjek

bira put kojim će ići. Zahvaljuje B-gu na svoj Njegovoj pomoći i moli Ga da mu da

mudrost da ispravno izabere i snagu da ostvari svoje izbore. To je ono što čovjek

radi na Šabat. Šabat je najveći židovski blagdan, jer Šabat čini čovjeka čovjekom u

punom smislu tog pojma, materijalnog bliskog životinjama, ali duhovno

apsolutnu različitog.

Ostali blagdani nas ispunjavaju određenim transformacijskim iskustvima

potrebnim da budemo Židovi, i kao pojedinci i kao dio židovskog naroda, ali nas

ne čine čovjekom, već nas samo nadopunjuju.

Šabat nas također podsjeća na obećanja i zavjete koje su dali naši preci. Rabini

vole naglasiti da kao što su Židovi čuvali Šabat, još više je Šabat sačuvao Židove.

Ali više o svim aspektima Šabata ću pisati u budućim Hadašonima.

Za kraj bih želio ukazati što je Šabat donio svijetu. Šabat (uz Pesah) je najveća

ideja u ljudskoj filozofiji. Ideja da čovjek ne samo da može nego mora biti

slobodan, čak i robovi, a da sloboda znači odgovornost za svoje izbore i

postupke, je nešto jedinstveno u ljudskom postignuću i razvoju ljudskog društva.

Proroci stalno upozoravaju narod da rituali sami po sebi nisu cilj (Zaharija p.7),

nego samo sredstvo za odnos i brigu za siročad, udovice, strance, za sve one slabe

i nezaštićene. Knjiga o Jobu nas uči da postoji pravda i da pravo pitanje u svakoj

situaciji nije, gdje je B-g, nego gdje je čovjek. Čovjek, a ne B-g mora zaustaviti zlo,

ispraviti nepravdu i donijeti mir.

Šabat sadrži u sebi ideju svjetskog mira (jedni drugima želimo Šabat Šalom,

šabatni mir), ideju zavjeta s B-gom, našim tvorcem, ideju Mesije, ideju o

stvaranju i uređenju pravednog društva, društva bez ratova, jer ratovi znače

patnju i razaranje. Čak je i Platon u svojoj ,,idealnoj državi“ imao vojnike. Nitko

nikad, pa ni danas, nije mogao zamisliti svijet bez ratova. Nitko, osim Židova.

Židovski Mesija će svo oružje pretvoriti u plugove. Ali o tome više drugi put.

Za sada samo jedna talmudska misao o važnosti Šabata, jedan rabin je rekao da

će Mesija doći kad će svi Židovi na svijetu čuvati dva uzastopna Šabata. Drugi mu

je odgovorio da je dovoljno da svi Židovi drže samo jedan Šabat. Jednom je netko

rekao da bi se čitava naša povijest mogla sažeti u jednoj rečenici, probali su nas

uništiti, nisu uspjeli i zato idemo jesti. Tako za svaki blagdan (osim Jom kipura),

uz posvećenje istog nad čašom vina, imamo blagdansku seuda (jelo), dok za

Šabat imamo obavezu uživati u tri obroka (šloša seudot), i to seuda rišona (prvi

obrok) u petak uvečer poslije Kabalat Šabata i kiduša (posvećenja Šabata), seuda

šnija (drugi obrok, šabatni ručak) poslije jutarnje molitve (šahrita) u subotu

ujutro i seuda šliši (treći obrok) poslije popodnevne molitve (minha) u subotu

popodne. O šabatnim jelima ću također više govoriti kad budem pisao o Šabatu,

jer uz šabatne pjesme i paljenje šabatnih svijeća ona predstavljaju

najspiritualniji dio Šabata. Više o paljenju svijeća za Šabat i ostale blagdane ćemo

govoriti u slijedećem Hadašonu kada budem najavio Hanuku.

Ali sad bih se želio vratiti na sam početak. Najosnovnije pitanje je zašto Tora

(zapravo naša Biblija) počinje s rečenicom: ,,U početku Bog stvori nebo i zemlju?"

Čovjek koji je postavio ovo pitanje je Raši, najklasičniji i najpoznatiji židovski

komentator Tore. Njegova postavka je slijedeća: ako podrazumijevamo da je

Tora knjiga o židovskom učenju, onda je ona u prvom redu zbornik 613 micvot

(zapovjedi židovskom narodu kao i instrukcija kako voditi život datih od strane

B-ga) i zašto je onda ne započeti prvom zapovijedi koju je B-g uputio židovskom

narodu i koja se nalazi u Knjizi izlaska (Izl. 12:2), zapovijed o uspostavi

židovskog kalendara: ,,Ovaj mjesec da vam je početak mjesecima, da vam je prvi

mjesec u godini?“ Zašto je onda započeti sa ,,U početku B-g stvori nebo i zemlju?“

Najjednostavniji odgovor na to pitanje je da je naša Tora univerzalna, i da nije

upućena samo Židovima, nego i cijelom svijetu. B-g je tvorac i gospodar

cijelog svijeta i kao takav On brine o cijelom svijetu, svakom pojedincu i svakom

narodu. Zato Tora, za razliku od ostalih religija, ne počinje s nekim lokalnim

božanstvom, nego s univerzalnim B-gom, koji je stvorio ne samo Židove nego i

cijeli čovječanstvo. Ali Raši daje sasvim drugi odgovor. On kaže da Tora počinje

kao što počinje poruka svim narodima svijeta i donosi stih iz Zbirke psalama

kralja Davida (psalam 111:6): ,,Svom narodu je objavio velika djela svoja, davši

im nasljedstvo naroda”. Radi se o nasljedstvu sedam naroda koji su originalno

živjeli u zemlji Kanaan prije dolaska Židova. I Raši dalje nastavlja da ako bi nam

narodi svijeta jednog dana rekli da smo lopovi i da smo ukrali (osvojili) zemlju od

Kanaanaca, mi ćemo im tada moći jasno odgovoriti da je Bog stvorio čitav svijet

i da čitav svijet pripada Njemu i da je On tu zemlju dao onima kojima ju je želio

dati, a to je židovski narod. Ne moram vam reći koliko su Rašijeve riječi proročke.

Iako smo mi jedini narod koji skoro 4000 godina neprekidno polaže povijesno i

biblijsko pravo i zahtjev na zemlju Izrael, tragično je da čak i danas u godini 2024.

narodi svijeta to nam pravo negiraju. Danas ne kažu da smo je ukrali Kanaanci-

ma, nego smo je ukrali Palestincima. Čak je i predsjednik Obama u svom govoru

u UN rekao da je godina 1967. godina okupacije. Ali to je tema za neku drugu

priliku. Vratimo se radije Rašiju i pažljivije pogledajmo što kaže da vidimo da se

možda u njegovim riječima ne krije i poruka židovskom narodu. Raši kaže: ,,...dati

će zemlju onome tko je ispravan (hebrejski ,, jašar”) u B-žjim očima”. Izrael

pripada Židovima, ali samo ako živimo na ispravan način, Izrael pripada Židovi-

ma, ali samo ako smo etični i moralni, Izrael pripada Židovima, ali samo ako

zaslužujemo zemlju. A to ovisi kako živimo i kako se odnosimo

prema drugim ljudima, Židovima i nežidovima. Raši nas ujedno upozorava da B-g

posjeduje čitav svijet, za nas je odvojio Izrael, ali na kraju mi ćemo ga imati samo

ako smo ispravni u B-žjim očima. Ne samo stanovnici Izraela, nego i mi svi rasuti

po brojnim židovskim zajednicama širom svijeta, bez obzira na veličinu istih. I o

nama i našem ponašanju unutar i izvan Općine ovisi sudbina Izraela, ali i

sudbina cjelokupnog židovskog naroda. Nemojmo to nikad smetnuti s uma.

Rambam kaže da se za Roš hašana otvaraju knjige života i smrti, te se pravednici

(cadikim) i zlikovci (rašaim) odmah, još prvi dan, upisuju u njih, svaki u onu koju

zaslužuje. A mi svi ostali, dakle većina ljudi, spadamo u treću grupu, koju je on

nazvao ,,benoni“ (neutralni) i da smo u ravnoteži: 50% smo dobri, ali isto tako i

50% loši te da naša sudbina kao pojedinaca ovisi o našem slijedećem potezu, jer

će on poremetiti ravnotežu i mi ćemo prevagnuti na jednu stranu i bit će 51%

nasuprot 49%. I mi moramo zauzeti stav da od svakog našeg poteza, djela ili

odluke, neki kažu i misli, direktno ovisi naša sudbina. Rambam kaže da tu ideju

moramo usvojiti i u odnosu na čitav svijet, odnosno da držimo da o svakom mom

slijedećem potezu ovisi ne samo moja sudbina, ili sudbina židovskog naroda već i

cjelokupnog svijeta. I neka to bude nit vodilja u našim životima.

Vaš rabin Luciano Moše Prelević