B’’H

Dragi prijatelji! Šalom Alehem! Baruhim Habaim! Mir i blagoslov svima!

Danas je 26. dan brojanja Omera, još 20-tak dana nas dijeli od Šavuota (12.06. i 13.06.2024.), blagdana kojim prvenstveno obilježavamo dobivanje Tore (Matan Tora), kako Pisane (Tora ŠeBiHtav) tako i Usmene (Tora ŠeBe’al Pe), na brdu Sinaj prije nešto više od 3300 godina. Šavuot se razlikuje od ostalih židovskih blagdana po tome što nema fiksni datum, nego njegov datum ovisi o datumu Pesaha. Znamo da je Šavuot 50. dan poslije prvog dana Pesaha, što nam još ne daje točan datum. Tokom postojanja Hrama u Jeruzalemu, novi mjesec ne bi počeo dok Sanhedrin (Židovsko vjersko i zakonodavno vijeće) ne bi proglasio njegov početak.

Svjedoci su morali osobno vidjeti mladi mjesec i o tome izvijestiti Sanhedrin, koji bi nakon pažljive provjere njihovog svjedočenja i usporedbe s kalendarom, proglasio početak novog mjeseca (Roš Hodeš), te poslao glasnike na sve strane Izraela da obavijeste ljude o početku mjeseca i datumima praznika koji padaju tog mjeseca. Tako da je Šavuot mogao pasti 5., 6. ili čak 7. sivana, ovisno o tome da li su nisan i ijar (židovski mjeseci koji prethode mjesecu sivanu) imali 29 ili 30 dana te godine. S obzirom da već 2000 godine nemamo niti Hram niti Sanhedrin, danas početak mjeseca (Roš Hodeš) i datume blagdana određujemo prema unaprijed određenom židovskom kalendaru, tako da danas Šavuot uvijek pada na 6-ti dan mjeseca sivana. Šavuot je, uz Pesah i Sukot, jedan od tri hodočasna blagdana (Šaloš Regalim), kad je čitav Izrael dolazio u

Jeruzalem noseći prve plodove u Hram (Izl.: 23:16; Br.:28:16). Ovdje želim naglasiti da u čitavoj Tori Šavout se ne obilježava kao blagdan Božje objave na Sinaju i dobivanje Tore, nego samo kao blagdan Prvih plodova (Bi- kurim). Na mnogo načina Šavuot slavi sam Erec Izrael, kada zahvaljujemo Bogu na Njegovoj darežljivosti i velikodušnosti prema narodu Izraela. Donošenje prvih plodova (Bikurim) u Hram je bilo iskazivanje svetosti (posebnosti) zemlje Izraela, jer šavuotno prinošenje prvih plodova u Hramu pred svećenicima (Kohanim) nije uključivalo sve vrste plodova, nego samo plodove sedam vrsti s kojima se zemlja Izrael ponosi: ,,pšenica, ječam, grožđe, smokve, šipak, masline i datule“ ( Ponz.: 8:8). Detaljne instrukcije koje su se ticale ovog važnog događaja možemo pronaći u Petoj Mojsijevoj knjizi (Ponovljeni zakon) u 26-tom poglavlju. Preporučam pažljivo čitanje. Ceremonija donošenja prvih plodova se održavala u posebnom dijelu Hrama, dijelu poznatom pod imenom ,,između zida i oltara“. To područje je imalo posebnu svetost i ulaz je bio dozvoljen samo Kohanim i Levitima, a bio je zabranjen običnim Izraelcima. (Napomena: židovski narod se dijeli na Kohanim, svećenike, Levite, pripadnike plemena Levi i Izrael, ostatak naroda). Ali kako se micva (zapovijed) za prinošenje prvih plodova razlikuje od svih ostalih prinošenja prinosa i žrtava, ne samo da je običnim Izraelcima bilo dozvoljeno ući u taj prostor, nego im je bilo zapovjeđeno da ispune svoju obavezu na tom svetom mjestu. Nakon rušenje Drugog hrama prinošenje prvih plodova više nije bilo moguće i obilježavanje Šavuota se fokusiralo na obilježavanje najvažnijeg događaja u našoj povijesti, davanje Tore (Matan Tora) na brdu Sinaj. Šavuot je kulminacija sedmotjednog brojanja Omera i sama riječ Šavuot to obilježava (,,šavuot “ znači ,,tjedni“), jer od Pesaha do Šavuota brojimo 7 tjedana, Šavuot je u neku ruku završetak blagdana Pesaha, pa je poznat i po imenu ,,Aceret “ (Završetak). Prema našoj tradiciji 6-tog sivana 2448 godine od stvaranja prvog čovjeka Adama, 1313 p.n.e., sedam tjedana poslije Izlaska iz Egipta, Bog se na brdu Sinaj objavio židovskom narodu. Tamo je čitav židovski narod, 600.000 vojno sposobnih muškaraca, sa svojim obiteljima, kao i duše svih budućih generacija Židova direktno iskusilo Božju objavu. Bila je to nacionalna objava, do danas jedinstvena pojava u ljudskoj povijesti. Sve druge objave bile su individualne, bez svjedoka, te su se bazirale na ljudskom vjerovanju i samim tim jako problematične. Jedan čovjek bi došao i objavio narodu da je Bog govorio s njim te ga je poslao narodu s određenom misijom. U ovom slučaju, čitav narod je čuo Boga na Sinaju kako im govori prve dvije zapovijedi i svjedočili su Božjem komuniciranju s Mošeom i davanju njemu ostalih osam, s ciljem da im ih on prenese, jer za sve prisutne, izuzev Mošea, to je bio prejaki doživljaj za njihova osjetila.

Nakon Objave i sklapanja Saveza (Brita) s Bogom, Moše se penje na brdo Sinaj, gdje će boraviti slijedećih 40 dana i noći i primiti dodatne Tora propise, kao i njihova objašnjenja. Ako pažljivije iščitamo stihove u Tori

(Knjiga izlaska 19:9) vidjeti ćemo, vjerojatno na svoje veliko iznenađenje, da svrha Objave na Sinaju zapravo nije bilo sklapanje Saveza između B-ga i židovskog naroda, nego da sav židovski narod prisustvuje Božjem komuniciranju s Mošeom te da se na taj način osvjedoči da je osobno B-g inaugurirao Mošea u glavnog proroka Izraela, i da zbog toga nikad ne dovodi Mošeove riječi u sumnju. To je i jedan od 13 Principa vjere (7. princip), koji kaže da je proroštvo Mošea, našeg učitelja, istinito i da je on, Moše otac svih proroka, koji su bili prije njega i onih koji će doći poslije njega, jer oni koji će doći poslije njega se moraju pozvati na njega, a o onima prije njega znamo jedino kroz njegove riječi. Davanje Tore je bio događaj nevjerojatnih proporcija, koji je zauvijek obilježio židovski narod dajući mu jedinstven karakter, vjerovanje i sudbinu. I tokom proteklih 3300 godina od Sinaja, Tora ideali: etički monoteizam, pravda, briga za druge, odgovornost i jednakost su postali moralni temelji Zapadne civilizacije. Predsjednik SAD-a Calvin Coolidge je rekao da su židovskom žbukom cementirali temelje američke demokracije. Talmudski mudraci nisu pisali posebne knjige filozofske ili svjetonazorske tematike. Za to im je služio Sidur, židovski molitvenik. U Kidušu za određeni židovski blagdan ili festival bi naglasili njegovu bit, pa su npr. za Pesah napisali ,,Zman Herutenu“, vrijeme naše slobode; za Sukot ,,Zman Simhatenu“, vrijeme naše radosti; a za Šavuot ,,Zman Matan Toratenu“, vrijeme dobivanja naše Tore. Zašto ne ,,Zman Kabalat Toratenu“, vrijeme primanja naše Tore?

Zašto davanje, a ne primanje? Što su nas naši talmudski mudraci željeli podučiti birajući ,,davanje“ a ne ,,primanje“ ? Koja se tu tajna krije? Kao uvijek u židovstvu, ne postoji pitanje na koje postoji samo jednoznačni odgovor, tako i ovdje postoji više raznih pristupa. Meni se osobno najviše sviđaju slijedeća dva. Kao prvo, kao što Majmonides donosi u 13 Principa vjere, Tora je data samo jednom na Šavout prije 3300 godina Mošeovoj generaciji, ali svaki Židov u svakoj generaciji prima Toru osobno svaki put kad je proučava. Drugi odgovor kaže, Tora je svakom Židovu data u jednakoj količini, ali je svaki Židov ne prima jednako. Dok je neki Židovi razumiju bolje od drugih , dotle je se drugi Židovi drže više od drugih.

Skoro sam zaboravio odgovoriti na glavno pitanje, kako slavimo Šavuot? Šavuot je punopravni Jom Tov (Festival) i kao takav ima većinu istih ograničenja kao za Šabat, npr. pisanja itd., ali je dopušteno pripremanje hrane (npr. kuhanje). Bog je rekao da svaki festival sadrži u sebi pola za B-ga (molitva), a drugu polovinu za ljude (hrana) i zato je dopušteno njeno pripremanje uključujući kuhanje, ali s ograničenjem da plamen moramo prenijeti s već postojećeg plamena, koji je upaljen prije početka Šavuota. U Izraelu Šavuot traje jedan dan, a izvan Izraela dva dana. Rasprostranjen je običaj biti budan cijelu noć učeći Toru. A budući da je Tora put do samousavršavanja, noćno Šavuotno učenje naziva se Tikun Leil Šavuot, što bi mogli prevesti kao ,,čin samousavršavanja u noći Šavuota“. Oni koji su proveli cijelu noć učeći Toru izgovaraju jutarnju molitvu s izlaskom sunca, što je najranije dozvoljeno vrijeme i na taj način izražavaju oduševljenje židovskog naroda za primanjem Tore. Tokom mojeg boravka u Jeruzalemu na rabinskim studijama to mi je bilo jedno od najdražih i najemotivnijih iskustava. Moment kada u trenutku izlaska sunca nekoliko desetaka tisuća Židova istovremeno pokriva desnom rukom oči i iz sveg glasa viče židovski kredo ,,Šema Israel, Adonai Eloheinu, Adonai Ehad!“ neću nikad zaboraviti. U sinagogi na Šavuot ujutro čitamo biblijsku knjigu Rut. Rut je bila nežidovka, koja je zbog ljubavi prema B-gu i Tori, kao i židovskom narodu, postala i sama Židovka. Tora nagovještava da su duše svih Židova kao i svih eventualnih mobraćenika bile prisutne i na Sinaju, kao što kaže: ,,Sklapam (savez) s onima koji su danas ovdje pred Gospodom, Bogom našim, i s onima koji danas nisu ovdje“ (Pon. zakon 29:15). Rut ima daljnju povezanost sa Šavuotom, jer je postala predak kralja Davida, koji prema našoj tradiciji ne samo da je rođen, nego je i umro na Šavuot. Na Šavuot je uobičajeno da se sinagoge ukrašavaju granama i cvijećem. To je zato što je planina Sinaj procvjetala cvijećem na dan kada je dana Tora. Našu su sinagogu obično ukrašavali klinci i klinceze iz našeg vrtića, za što bi bili nagrađivani porcijama sladoleda. Preporučam ih iz sveg srca. Zbog prijašnjih zasluga dobiti će sladoled i ove godine. Svaki židovski festival povezan je sa određenom vrstom hrane, koja ima i neki simbolični značaj. Tako je i sa Šavuotom. Postoji univerzalna židovska tradicija jesti mliječnu hranu na Šavuot. Zato djeca u vrtiću dobivaju sladoled. Rabini spominju još nekoliko različitih razloga. Ali o tome ćemo više drugi put.

Za kraj, zapitajmo se, koja bi bila poruka Šavuota, danas za nas? Jedna od mojih omiljenih rubrika za čitanje su pitanja koja ljudi postavljaju rabinima. Ovaj put mi pažnju nije privuklo pitanje, nego rabinov odgovor.

Čovjek je pitao: Zašto se religiozni Židovi boje pasa? Jer kad god bi sa svojim psom prošao pored neke židovske ortodoksne obitelji, sva bi se djeca panično sakrila iza majčine suknje. Mislio je da postoji neko praznovjerje. Rabin mu je mogao odgovoriti govoreći o ritualnoj čistoći i nečistoći, ali nije, nego je povukao paralelu između psa i sebe rekavši da on točno zna kako se osjeća pas čovjeka koji je postavio pitanje. I objasnio mu je da i on često doživljava istu reakciju od mnogih Židova. Kao što se ortodoksni Židovi boje pasa, tako se mnogi ne ortodoksni Židovi ,,plaše“ rabina. Mora da ima nešto što je zajedničko između pasa i rabina što oboje ispunjava strepnjom i strahom. I nije u pitanju dlaka na licu. Ljudi se boje nepoznatog. Velika većina ortodoksnih porodica nema kućnih ljubimaca.

Možda zato što te obitelj imaju mnogo djece, možda zato što je nezgodno brinuti se o životinjama na Šabat ili je to možda samo kulturološka stvar, ali osim neobičnih zlatnih ribica, kućni ljubimci su rijetki u ortodoksnim zajednicama. Dakle, oni koji nisu navikli na pseće društvo često se boje pasa. Ljudi se iz istog razloga boje rabina. I pse i rabine vole oni koji ih poznaju, a onim drugima koji ih ne poznaju ulijevaju strah. Ali, tu sličnost završava. Osnovni uzroci ova dva straha vrlo su različiti, gotovo suprotni.

Strah od pasa (cinofobija) dolazi od straha od ugriza. Strah od rabina (rabinofobija) proizlazi iz straha od nadahnuća. Mnogi se Židovi najviše plaše da bi im se moglo svidjeti ako nauče malo o židovstvu. A ako im se sviđa, mogli bi poželjeti još. A ako žele više, možda će početi živjeti židovskije. To znači promjenu, a svaka promjena, čak i nabolje, zastrašuje.

Lijek za cinofobiju je igra s nekoliko pasa te uvidjeti da nema osnova za vaš strah. Ali, lijek za rabinofobiju je zaviriti u judaizam i zapravo dopustiti da se ostvari vaš najveći strah - svidjet će vam se i željet ćete još.

I ne bojte se promjena!

Sada bih se okrenuo nekim temama koje nas očekuju u kolovozu. Želio bih vam skrenuti pažnju na jedan datum u ovom mjesecu. Ako u našoj povijesti punoj tragedija ima jedan dan koji može ponijeti epitet najtužnijeg dana, tada je to Tiša Be’Av (9. dan mjeseca ava). Uz taj dan su prema našoj tradiciji vezane brojne nacionalne tragedije: povratak 12 izviđača koji daju nepovoljan izvještaj o Izraelu, posljedica čega je bilo 40.godišnje lutanje pustinjom i umiranje cijele generacije koja je napustila Egipat; 586. g.p.n.e. babilonski car Nabukadnecar osvaja Jeruzalem, razara Prvi hram, i odvodi narod u ropstvo u Babilon; 70. g.n.e. rimska vojska pod vodstvom Tita osvaja Jeruzalem i razara Drugi hram; 135. g.n.e. je ugušen zadnji veliki židovski ustanak protiv Rimljana, dok je Bar Kohba vođa ustanika ubijen, a grad Betar uništen; godinu kasnije Rimljani potpuno uništavaju Jeruzalem te mu mijenjaju ime u Aelia Capitolina, a Judeja je preimenovana u Palestinu, a židovski narod protjeran i rasut širom svijeta, te je otpočeo 2000 godišnji galut (izgon); 1290. g. Židovi su prognani iz Engleske; 1492. g. Židovi su prognani iz Španjolske (7. ava); 1942. g, 8.ava, Njemci započinju masovnu deportaciju Židova iz Varšavskog geta u Treblinku. Tokom Tiša Be’Ava naša pažnja je fokusirana na rušenje Prvog i

Drugog hrama, jer to je bila najveća nacionalna tragedija, te su naše misli i ponašanje usmjereni u tom pravcu. Kolika važnost se pridaje rušenju Hramova možemo vidjeti i u tome da od pet postova četiri komemoriraju događaje vezane uz njihovo rušenje (Post 10. teveta, Post 17. tamuza, Tiša Be’Av i Gedalijin post). Ove godine Tiša Be’Av pada u utorak, 03.08./ 09. ava 5784. Post 17. tamuza (Com Šiva Asara Betevet) je u utorak, 23.07./ 17. tamuza 5784. Post 17. tamuza počinje zorom u 2.52, a završava dolaskom noći u 21.27. Suzdržavamo se od hrane i pića, molimo Selihot (čitamo određene psalme) i u našu redovnu dnevnu molitvu ubacujemo dodatke koje molimo u dane posta. Tog dana, 586. g.p.n.e. zidine Jeruzalema su probijene, da bi Prvi hram bio uništen 9. ava. Period od tri tjedna između njih (Bein Ha-mecarim) je vrijeme tugovanja i kontemplacije zbog rušenja kako Prvog (Solomonovog) tako i Drugog hrama. Post 9. ava (Tiša Be’Av) počinje u ponedjeljak, 12.08.2024./ 08. ava 5784.) zalaskom sunca u 20.09, a završava u utorak, 13.08.2024./ 10. ava 5783. dolaskom noći u 20.40.

Pet stvari je zabranjeno tokom Tiša Be’Ava: zabranjeno je jesti i piti (u slučaju bolesti ili bilo kakvih zdrastvenih problema zabrana ne vrijedi);

zabranjeno je prati se i kupati se;

zabranjena je upotreba kozmetičkih stvari (deodoransi, parfemi itd.);

zabranjeno nošenje kožnih cipela te su zabranjeni seksualni odnosi. U znak žalosti iz sinagoge se uklanjaju svi ukrasi, uključujući parohet (zavjesa) ispred Ormara svetinje (Aron Hakodeš), bima (oltar) se prekriva crnim prekrivačem, a rasvjeta se prigušuje. Kantor pjeva tužnim glasom, dok ljudi sjede bosonogi na podu ili na niskim klupicama. Nakon molitve čita se Eha (Jeremijine tužbalice). Ljudi plaču i nariču. U Židovstvu praznik ili post nisu samo puko obilježavanje ili komemoracija nekog događaja, nego transformacijsko iskustvo, kako za pojedinca, tako i za čitav narod. I zato mi sami svaki put moramo proći kroz iskustvo tog događaja. Talmud kaže da svaka generacija koja nije izgradila Hram, kao da ga je sama srušila. I na Tiša Be’Av moramo proći kroz to emocionalno iskustvo. Pozdrav koji se obično koristi za svaki post je ,,com kal“, što bi mogli prevesti kao da nekome želimo ,,da mu post bude lagan”, što, mislim, je ne samo pogrešno, nego i apsolutno suprotno samoj ideji posta, jer on bi morao imati težinu i značaj, morao bi imati svrhu. Post ne bi trebao biti tjelesno mučenje, jer rabini sigurno to nisu imali na umu, nego bi morao imati duhovni smisao i zato jedni drugima moramo zaželjeti da nam post bude smislen i da naš post ima dublje značenje. I za kraj jedna zanimljiva priča. Kažu da je jednog Tiša Be’Ava Napoleon s pratnjom šetao ulicama Pariza. Odjednom začuje plač, jecanje, naricanje grupe ljudi.

Odmah pošalje svog pomoćnika da izvidi o čemu se radi, i da izvidi tko su ti ljudi i zašto plaču. On se uskoro vratio i izvijestio Napoleona da to Židovi tuguju i plaču za srušenim Hramom. Napoleon, koji je uvijek osjećao veliku naklonost prema Židovima, je odmah zatražio da im se pomogne i krivci kazne. Na to mu je pomoćnik objasnio da Židovi plaču za Hramom koji je srušen prije 2000 godina. Kad je to čuo Napoleon će: ,,narod koji se tako sjeća svoje prošlosti, ima osiguranu budućnost!” Ne znam da li se ovaj događaj stvarno dogodio, ali ako i nije, ostaje Napoleonova poruka i za sve nas danas. Talmudski rabini uče da je Drugi hram srušen zbog bezrazložne mržnje (,,Sinat hinam”) među Židovima, i da jedino ,,bezrazložna ljubav” (,,Ahavat hinam”) može ponovno izgraditi Hram, ujediniti židovski narod i dovesti nas do krajnjeg spasenja. Neka nam svaki post i svaki dan naših života bude pun smisla.

Hag Šavuot Sameah! / Sretan (hodočasni blagdan) Šavuot!

Vaš rabin Luciano Moše Prelević